Pokošeni cvjetovi

U ruci mi drhti papir na kojemu stoje ove ispisane riječi koje me bole svojom istinom, koje me ranjavaju svojim postojanjem. Pjesma je dugačka jer u njoj su utkani mladi životi, njih sedam, sve jedan za drugim u bolnom nizu naše stvarnosti.

Dok sam pisala ovu pjesmu, u mojoj duši bila su probuđena sva osjetila, sve suze su čekale svoj trenutak izlaska, sva bol je očajem vapila, zaogrnuta tankim plaštom potiskivanja, sva tuga se rasula po ruševinama ranjene mi Slavonije, sve moje biće živjelo je za kratak život ove mladosti, ovih pokošenih cvjetova Laza, život koji nikada više procvasti neće.

A znate li gdje su Laze? Ovo divno, malo slavonsko selo nalazi se u blizini moje Nove Gradiške. Srećom, rat ga nije razorio, granate ga nisu uništile, nije u ruševinama, ali zato mu je duša ruševna i bolna. I nije to samo sada. Laze vuku svoju tugu još iz četrdeset i neke godine kada su u vihoru ratnog ludila bili nestali mještani toga sela, nikad prežaljeni očevi, muževi, rođaci, prijatelji. Očajno veliki broj stradalnika za malo selo kao što su Laze. Nikad se vratili nisu.

Bog jedini zna gdje se njihove kosti odmaraju. Molim Te, Gospodine, pokrij ih molitvama što iz našeg srca teku, jer neće biti dana u kojima će ih zaborav odnijeti, bit će uvijek ljubavlju toplih suza zaliveni.

Danas su druga vremena, ali još uvijek ratno ludilo krade dio drage Domovine, jer ONI žele da nas nema. Hrvatska tugom piše svoju povijest. Mnogobrojni su dragulji što sjaje na prstenu Slobode: Željko, Zvonko, Ivica, Darko i opet, najmlađi dragulj, još jedan Željko, koji je imao tek dvadeset i jedno proljeće. Svi oni, dragi sinovi, utkaše svoje mlade živote za slobodu Hrvatske. Još 1991. godine.

Ali »Bljesak«, koji zasja toplinom buđenja, povratkom dragih slavonskih ognjišta, mirisom rodnih njiva, donese još jednu bolnu vijest u Laze. Selo je dalo još jednoga svog sina za Hrvatsku. Ostale su uplakane mlada supruga i malena djevojčica, koja će rasti u pričama svoje majke o očevoj hrabrosti i ljubavi za Hrvatsku.

Majke iz Laza, bolom pogođene, budite ponosne na svoje sinove jer nosile ste pod srcem hrabre bojovnike, zalivene bezbrojnim molitvama, cvjetove što su tako malo cvjetali, a tako bolno i snažno u vašim su srcima ostali. Vi ste, drage majke, ispratile svoje sinove da brane svoja ognjišta, ljubeći u mislima njihove stope; hrabrile ste ih molitvama, darivale ih sve Božjim blagoslovom. Ali, bolna je istina njihova bespovratna; nisu se probudili iz sna, sanjajući Slobodu.

Dobri ljudi iz Laza, ovog ljeta, izgradiše divan spomenik u sjećanje na pokošene cvjetove Laza. I na suncu, i na vjetru, i na oluji, stajat će spomenik, ponos na hrabre junake, nesutrašive borce, i moje riječi ispisane srcem i uklesane u kamen:

»O kakva bi to Slavonija bila, da joj mati Hrvatska nije...«

Ne, nikad neće biti zaboravljeni cvjetovi što ljubavlju su natopljeni. Oni su poginuli jer su ljubili Hrvatsku, i zato što im je Slavonija spavala u srcima.

Bilo je svečano ovog ljeta na otvaranju spomenika u Lazama. Uz mnogobrojne goste iz Nove Gradiške i Slavonije, bilo je i dragih uzvanika iz cijele Hrvatske, bojnika i generala. Svi su oni riječima i srcem odali dužno poštovanje ovim mladim životima utkanim u temelje neovisne nam Domovine. I kao na početku, tako i na kraju, završavam stihovima posvećenima hrabrim mladićima iz Laza: