Djevojčica bez snova

Bilo je snova lijepih, nježnih, ljubomorno čuvanih u srcima. Jer, srca su bila zaljubljena, glazbom strasti povezana. Sreća je plesala svoj tango ljubavi, vezala im riječi istim mislima, darivala ih krunom bračnog ognjišta. Stvarali su svoj dom, dom ljubavi, dom razumijevanja, s tisuću želja izgrađenog. U tim snovima dvoje zaljubljenih nije bilo rata. Nije postojala slika rušenja, paleži, protjerivanja. U njihovoj Vrbovi to se nije nikada dogodilo. Ali, selo je širom otvorilo svoje srce i primilo mnogobrojne prognanike, svesrdno pomažući svima koji su ostali bez svojih domova, daleko od rodnog ognjišta.

Ivan i Višnja, u svojoj Vrbovi, u svoj novi dom unijeli su preko praga plod svoje nježne ljubavi. Julijana, njihov mali anđelak, svojim prvim plačem budila je tišinu sretne obitelji.

Voljela bih da je tu kraj, da je ovo bajka. Kraj bez boli, bez suza, bez vapaja.

Ipak, rat je bljesnuo u svome ludilu, razorio čvrsto sanjane snove, pokrenuo u srcima domoljuba ugnjetavanu nit Slobode, razbuktao ljubav u mladim srcima Hrvata. Ivan je bio jedan od onih koji su snažno osluškivali vapaj svoje drage domovine. Zajedno sa svojim sumještanima pošao je braniti svaku stopu Lijepe naše. Višnjine su molitve bile zalivene nježnim smiješkom njihove male djevojčice koja nikada neće saznati zbog čega se sve to dogodilo.

I Julijana je imala samo tri mjeseca kada je crna ruka smrti pokucala na njihova vrata. U Višnjinom srcu su zauvijek porušeni svi zajednički snovi. Više ih nema s kime sanjati, čak ni podijeliti, jer Julijana je samo malena beba, maleni anđelak, koji će za nekoliko mjeseci uzalud riječima tražiti tatu. A tatu će vidjeti samo na slikama koje Višnja s puno ljubavi sprema da bi svojoj malenoj djevojčici, jednog dana, kad naraste, pokazala tatu, divnog čovjeka, koji je svoj život poklonio za bolje sutra.

Višnji se skoro uvijek stezalo srce kada bi u Julijaninom grlenom smijehu prepoznala smijeh svog Ivana, ali ničim nije htjela odati da joj s dolazećim godinama Ivan sve više nedostaje, da sanja dane njihovih sretnih godina, da ga traži u molitvama, da ga ljubomorno čuva u srcu.

Bože, samo Ti znaš što se dogodilo prije dva mjeseca! Zašto? Julijana je sa svojih četiri i pol godine ostala sama. Bez mame, Višnje više nema. Ona je sada u Tvome Kraljevstvu, negdje s Ivanom. Stradala je smrtno dok je prelazila cestu, držeći za ruku svoju malu djevojčicu. Pregazio ju je automobil koji je jurio prekomjernom brzinom.

Julijana je siroče. Bez tate i mame. A tako je malena, tako krhka i ranjiva! Kako da shvati surovu istinu, kako da shvati sudbinu koja joj je otela i majku. Ne znam hoće li itko imati snage maloj Julijani reći istinu. Jer, rekli su joj da je mama u bolnici. Što će biti kada se nikad ne vrati, kad Julijanina čekanja počnu boljeti? Čuvat će je Ivanovi i Višnjini roditelji, pomagat će joj kroz život svi bliski rođaci. Ali, nikada joj nitko neće moći zamijeniti tatu i mamu. Njihova ljubav najjače grije.

Tek kada shvati gorku istinu da mame više nema, da mama neće doći, tek će tada znati da je ostala bez snova, djevojčica sa slomljenim srcem.

Zato, Gospodine, moje molbe su bezgranične. Molim Te za Julijanu, djevojčicu bez roditelja. Podari joj put života sa što manje boli i suza. Ulij u njezino malo srce vjeru beskrajne ljubavi njezinih roditelja koji će je na zalasku života čekati u Tvome Kraljevstvu. Sada joj trebaju Tvoja ljubav i utjeha da svojim malim koracima može polako i sa sigurnošću kročiti stazom života koju si prostro pred njezinim tako nesigurnim nogicama. Čuvaj mi, Bože, djevojčicu bez snova, djevojčicu bez dragih roditelja!