Suze za sina

Ne tražim da mi noćas pjevaju zvijezde niti želim da mi mjesec obasjava dušu; stisnuta u sjeni zaboravljenih ruža, pokušavam biti vječno nadahnuće, smisao života kojemu je izgorjela zadnja svijeća življenja.

I kad ruka sreće zauvijek zamre u nježnom zagrljaju jutarnjeg sna, i kad se više ne otvore oči njegove, kad se izgube u poljupcu prerane smrti, ostaje samo ljubav što zove se majka.

Majka koja je imala jedinoga sina, majka koja je svoje zlato nježno njihala i uspavanke mu svake večeri, iznad uzglavlja, pjesmom vezla.

Majka koja ga je svojim mlijekom dojila, koja ga je na svome krilu držala, koja mu je sretne godine življenja željela.

Ali život je bio poput leptira. Raskošnih boja risao je dane za njega. Zahvalnost majci za svu brigu ostavljao je u osmijehu jutarnjeg buđenja, u mladosti koja ga je vodila putovima sreće. Ponesen snovima o voljenoj ženi, o sitnoj dječici, gradio je dom Ijubavi i sreće, bez rata, bez mržnje.

Ali, život je imao još jedno lice, obojeno crnilom. Za majčinog jedinca, koji je mladošću sretnih svanuća probuđen bio, koji je majčinim molitvama zalijevan bio, koji je u plemenitog čovjeka izrastao, život je umirao. Njegove kazaljke života zauvijek su zaustavljene.

U jednome trenu, u godini rata (1991.), dok je zlatnožuta jesen tkala svoj ćilim od lišća, kad su uznemirene ptice odlazile iz zelenih šuma, kad je cvijeće umiralo razarano bombama, i njegova se mladost zgasila.

I Zlatan je bio ubijen! Toga jesenjeg jutra neprijateljski zrakoplov spustio je granatu, kao da spušta tanjur kolača, na njihov položaj, i raznio ga. Granata je raznijela Zlatanovo tijelo. U šatorsko krilo prijatelji su ga skupljali, s bolom i sa suzama, jer izgubili su dragog prijatelja i hrabrog ratnika.

A majka je izgubila sina, svoga jedinca, neprežaljenog i nikada oplakanog sina. Jer, koliko god da je suza kanulo zbog njega, sve ove duge godine, majka ih za svoga sina još uvijek ima. Ljubomorno čuva suze za njega, nikome ih pokloniti neće.

Zlatan sada spava snom vječnosti, u grobnici na kojoj cvijeće ne vene. Zalijevaju ga suze osamljene majke, jer izgubivši Zlatana, izgubila je dio sebe.

O, Bože, ja poznajem tu majku što je izgubila sina i molim Te za njene besane noći; podari joj još više toplih suza, jer kad joj jednom presahnu suze, tko će oplakivati poginulog sina?

Tko će joj, Bože, oživljavati sjećanja na Zlatana ako suza više ne bude imala!