Voljenom Daliboru

Dok zima svojim bijelim hladnim rukama plete čipkasti pokrivač od pahulja i prostire ga posvuda oko nas i dok nas opija ta čarobna slika bjeline, naša su srca ispunjena ljepotom te prekrasne kraljice koja nas dodiruje svojim čarolijama. Divan je osjećaj uranjati u bijelo more snijega, očima plesati s nježnim pahuljicama koje nebo sije za nas.

I samo dragi Bog zna dokle bih lutala opijena snježnim mislima da me baš ovaj dan, tek jutros rođen, nije odveo jednim drugim putem. Pokušavam pobjeći od istine što prostire se tim putom, ali ta istina je tako stvarna, lomljiva, sjetna... I boli. Boli do srca, do duše, do svih dubina ljudskosti.

Moji su prijatelji ovoga ljeta izgubili sina! Nije bio bolestan, nije bolovao venući danima i mjesecima. Nije se čekala njegova smrt! Bio je mlad i zdrav... Bio je plamen koji je tek počeo gorjeti. Ali njegove nježne godine raznijeli su smrtonosni rafali: ubijena je mladost koja se zvala Dalibor. Bilo mu je samo dvadeset i jedno proljeće. Neustrašivi ratnik varaždinskih »Puma«, hrabar branitelj hrvatske domovine.

Za Dalibora neće više cvjetati bijele pahulje, neće ga studen gristi za obraze, neće mu prijatelji bacati snježne grude i razbarušiti mu gustu kosu. Samo će na njegovoj grobnici snijeg tkati svoju čipku od pahulja, ukrašavajući cvijeće s tisuću suza zaliveno, koje mu nježne majčine ruke donose. I samo će noću poneka zvijezda spustiti pogled na lampaš koji gori upaljen drhtavom rukom Daliborova oca.

Umrlo je srce što htjelo je ljubiti, umrlo je mlado srce i nije stiglo svoju ljubav iskreno darivati voljenoj djevojci. Nije stiglo odsanjati snove o sretnoj obitelji, o maloj dječici, o zajedničkom domu punom ljubavi i budućnosti. Samo će uplakani roditelji u sebi nositi Daliborovu ljubav. I uvijek će ih iznova boljeti sjećanja na voljenog sina, kojeg su srcem punim straha ispraćali na ratišta, i uvijek će u njima biti onaj osjećaj neizmjerne sreće kada bi se Dalibor vratio kući... Sve do onoga kobnog dana...

Uskoro će proljeće zažuboriti svojom ljepotom, a Dajana će ga dočekati bez brata, najdražeg prijatelja. Smrt je ubrala najljepši cvijet iz njezinog srca. Dalibor je njezin ponos, brat koji nikada neće umrijeti u njezinim mislima. Uvijek će u njoj živjeti samo najljepše priče za Dalibora. Uvijek će biti nekih dragih sjećanja koja će se na trenutke rađati i živjeti u dolazećim godinama.

Budi ponosna, majko, što si imala Dalibora, tako divnog i dragog mladića. Tvoja ga ljubav i sada grije tamo u Kraljevstvu Božjem, gdje Dalibor ima svoj novi dom. I tebi, oče Daliborov, želim pokloniti more utjehe, da osjetiš kako nisi sam u svojoj vječnoj boli, da Dalibora oplakuju i ove iskrene riječi, srcem napisane. Dajana, kad ubereš prvu visibabu i odneseš je u proljeće na Daliborov novi dom, ne skrivaj suze u očima, pusti ih neka teku, neka teku za voljenim bratom.

Ponekad bih htjela da zima smrzne sve tužne riječi, da se zalede sve suze na licu, da ne boli pokošena mladost, da ne umiru najdraži sinovi, da se izbrišu sve ratne godine, da se vrati vrijeme prije rata...

Molim Te, Bože, spusti svoju ruku utjehe na tužne i nesretne roditelje. Blagoslovom svojim dodirni tugu u Dajaninim očima. Pokaži im put na kojem će pronaći Tvoju ljubav.