Pužarica

Zaogrnuta plaštom tople ljetne noći, pokušavam u mislima pronaći jedan tihi kutak samoće, razvrstati uskomješane slike stvarnosti, vratiti na pravi put krivudave rijeke sjećanja. Opija me ova tiha, divna, zvjezdana noć. Imam osjećaj da sve zvijezde neba sjaje zbog mene, da me svaka dodiruje svojom postojanošću. Noćas ih sve ljubim. Radujem se prekrasnom nebeskom ćilimu.

U jednoj od njih kao da vidim malu, krhku, desetogodišnju djevojčicu. Malu pužaricu. U jurnjavi automobilâ, u zaglušujućoj vrevi prenatrpanih ulica, s bezbroj putnika koji uvijek nekamo žure, susrela sam baš nju. – Poput noćne zvijezde lutala je gradom. Mala Zvjezdana! Ne znam joj ni ime!

Gleda me očima punim topline i negdje skrivenog straha, koji je čini plašljivom poput ranjene srne. U svakoj ruci nosi po jednu najlonsku vrećicu. Težina joj pritišće krhka, još dječja ramena, tako da s vrećicama dodiruje zemlju.

- Znate, teta, jutros sam ustala jako rano i sakupljala puževe. Pogledajte! Nosim ih stricu Marku. Za novac koji ću dobiti, kupit ću nešto mami i tati.

Zadrhta smiješak na sitnom i dragom licu djevojčice. Koliko iskrenosti u lijepim očima! Koliko čednosti u njezinoj jednostavnoj odjeći! Zbog malo novaca koji će dobiti zaboravlja da te dvije već prilično poderane vrećice nosi skoro četiri kilometra pješice. Polako, sve s noge na nogu, jer možda stric Marko spava, možda će se naljutiti ako prerano stigne. A ona ne želi naljutiti strica Marka, jer ako ne kupi njezine puževe, kako će kući? Treba joj novac jer tatina je mirovina jako malena i brzo će se potrošiti.

Grašci znoja orosiše joj malo, pjegavo lice. Umor se ugnijezdio na njemu. Kupujem joj sladoled, a ona kao da oživljava; ostavlja svoj teški teret i spušta se na jednu betonsku izbočinu pored puta.

Koliko sreće u jednom darovanom sladoledu! Odlazim dalje. U mojim mislima još su uvijek svježe slike rata. Na te dane pakla podsjećaju me ove kuće pokraj kojih prolazim, koje djeluju bolno u svojoj ranjivosti. Zaboravila sam pitati svoju malu pužaricu gdje se skrivala dok je bješnjela ratna oluja. Da li se bojala? Da li je plakala? Da li je molila dobrog Boga za prestanak ubijanja? Jer, rat nije bajka, to je gruba stvarnost.

Na brzinu sam pokupovala stvari koje su mi bile potrebne i užurbano se vraćam kući. Još uvijek hodam prebrzo, misleći na zračne i opće opasnosti koje su tekle u nizu za ratnih dana. Zamalo sam posrnula, spotaknuvši se. Sagnuh se; puž! Malo dalje još jedan. Podigoh pogled. Mala pužarica tromo se vraćala kući. Spuštene glave, slomljena ponosa, nosila je natrag svoje vrećice i ne primjećujući da joj iz svake ispada poneki puž i ostaje na putu.

- Znate, teta, stric Marko je kod kuće, ali neće kupiti moje puževe... Kaže da mu je već dosta puževa... A meni su tako teški, bole me i ruke i ramena. Umorila sam se. Dugo sam morala hodati...

Koliko je samo bola i ranjivosti bilo u riječima ove male desetogodišnje djevojčice! Bože dragi, ovaj susret me boli već mjesec dana. Bol pretačem u ovu priču jer drugačije ne mogu. Moja Zvjezdana! Malena pužarice, ne znam gdje si sada! Da li još uvijek skupljaš puževe za strica Marka koji će ih jednom i kupiti?

Voljela bih, Bože, da ova krhka i nježna djevojčica, u moru Tvojih zvijezda, pronađe svoju zvijezdu sreće. Znam, Ti ćeš joj pokazati taj put. Hvala Ti, dobri Bože, za sve buduće dane kojima ćeš svojim blagoslovom darivati meni dragu i nepoznatu djevojčicu, malu pužaricu...