Ljeta će uvijek biti...

Poseglo sunce za ljepotom cvijeća, pa ga nježno miluje zrakama svojim, pokriva mrežom vreline, sve do srca cvjetova prostire svoje lice. Davno je dan istočio prijepodnevne sate; već se polako ispijaju posljednje minute poslijepodneva.

Divno predvečerje raskriljuje ljepotu rumenoga zalaska sunca. Ali, još uvijek njegov trag osjećam na sebi, grije me po vratu, na licu izmamljuje biserne graške znoja, u očima sjaje ljepota i zanos odlazećega dana. Ljeta će uvijek biti: ovako topla, ovako lijepa, ovako poželjna...

S buketom prekrasnih cvjetova, ubranih u vrtu, polako idemo na groblje. Jer, tamo kamo smo pošli, ne žuri nam se. Oni kojima nosimo cvijeće, neće nam zatvoriti vrata, niti ikamo pobjeći. Oni će trajno ostati na istome mjestu. I premda sam na neki način nesretna zbog dragih osoba koje tu spavaju snom spokoja, ostajem očarana gledajući kako mnogi ljudi svoj dan završavaju da bi obišli svoje najdraže.

Stavljam cvijeće u vazu dok suprug pali lampaš. Stojimo ispred grobnice i molimo se za duše pokojnih, muževa brata i njegove majke.

A onda, uživajući u ljepotama cvijeća koje se nalazi na grobovima, suprug i ja krećemo u malu šetnju grobljem. U ovomu divnom gašenju dana došli smo do grobnica s najviše cvijeća i upaljenih lampaša. Srce počinje ubrzano kucati gledajući slike mladosti koja je pala pokošena u najljepšem cvijetu života. Otkosi krvničke ruke više nikada neće rađati nove živote. Neće im nikada više sjati sunce i buditi ih jutrom ljubeći ih vrelinom svojih usana.

Spavaju za vječnost ti prerano ubrani cvjetovi mladosti što branila je svoja ognjišta. Jedina utjeha u tužnom svršetku sretno započetoga dana istina je koja me ponovno oživljuje: ljeta će uvijek biti... I iduće godine, poslije jeseni, zime i proljeća, procvast će novo ljeto, zalijevati nas toplinom kiša, grijati nas vrelinom sunca. AIi, ova mladost koja spava u grobovima samo je jednom postojala, samo je jednom živjela i – nikada više. S novim ljetom bit će opet samo mrtva mladost čije srce više ne kuca za svoje drage.

Kako su divne Draganove oči, sada zgasle i mrtve! Koga su gledale i kome su bile obećane?

Da li će Milanova sitna dječica upamtiti očev »Zbogom!« prije odlaska u rat? A tko je mrsio Juričinu gustu kosu? Vjerojatno jedne drhtave ruke koje mu donose ovo prekrasno cvijeće.

Za koga je kucalo Zlatkovo srce? Za koga je u sebi ljubav nosio?

A ovaj osmijeh s Markovih usana, da li i sada zaboli sve one što tuguju za njim?

O Bože, zašto me odjednom tako jako boli gašenje ovoga dana? Zašto mi srce bolom tuguje gledajući slike poginulih vitezova? Prolaze ljeta, moj Bože, a bol ostaje uvijek ista, nepreboljena, nikad zaboravljena. Samo su ljeta uvijek ista, raskošna u svojoj ljepoti, darujući nas užicima svoga toplog zagrljaja.

I ljeta će uvijek biti, samo nikada više neće ponovno oživjeti srca hrabrih junaka: Dragana, Milana, Mirka, Zlatka i mnogih drugih branitelja što svoje živote položiše na oltar Domovine.

Znam, iako mnoge od njih osobno ne poznajem, uvijek ću prolaziti kraj njihovih grobova, poklonit ću im poneku molitvu i vratiti se kući s posljednjim zalaskom sunca.

A Ti ih, Gospodine, blagoslovom dodirni, našim molitvama u svome ih Kraljevstvu zagrli jer nikada neće biti zaboravljene oči ljubavlju ispunjene ni srca što za nas su umrla.

Ja ću ih uvijek darivati buketom molitava, hodati njihovim trajnim počivalištem, do posljednjeg zalaska sunca, kada dan sklapa oči i polako klizi u zagrljaj tamne noći koja vjerno stražari uz njihove nove domove. Hvala im, Gospodine, za život što ga dadoše za nas, za naše bolje sutra. Da, ljeta će uvijek biti, ali njih...