Krizanteme za sve mrtve ljubavi

Volim ovu jesen, mirisnu, plodnu, rascvjetalu, nabreklu od zrelih Božjih darova. Volim kada promatram jabuke pune sočnih plodova, pognutih grana prema zemlji. Volim kada odemo izvan grada i skupljamo kestenje, pa ih onda pečemo i sladimo se njima. Miris pečenih kestena širi čaroliju zlatne jeseni čiji se koraci od lišća poput glazbenog ćilima rasprostiru svuda po gradu.

A moj grad, moja Nova Gradiška, okupana jesenjim suncem, diše plućima mira, dariva nas ljepotom obnovljenih ruševina. Jer, umjesto njih, niknule su nove kuće, obnovljene su zgrade, popravljene izrešetane ulice. Sve je sada puno boja, cvijeća i djece.

Samo, nema njih. I neće ih ni biti... Ni jučer, ni danas, ni sutra. Prerano su ubrani, prerano pokošeni, s tugom pokopani. I danas oplakuje majka svoga Ivana, kuštravog dječaka, koji bi sada imao obitelj i postao možda ocem... A Ivana nema. Zaspao je čvrstim snom nebuđenja, jedne jeseni koja ne umire, jedne jeseni koja uvijek iznova zaboli.

Nema, oče, ni tvoga Damira, tvoga jedinca, nasljednika i oslonca tvojih staračkih godina. Jedne jeseni devedeset i neke rafalima smrti zaustavljena je njegova mladost. Tebi je ostala njegova ljubav jer iz tvoga srca nikada ga nisu ni iščupali. U tvojemu srcu on živi, tvojim molitvama okupan, tvojim suzama zalijevan.

I uvijek, kad je jesen, osjećamo i tugu i radost. Tuga je sjećanje na prerano ugasle mladosti, a radost zbog uspomena na godine provedene u ovome zemaljskom životu.

Iako svakog tjedna obilazimo njihova vječna počivališta, toga dana je nekako sve svečanije, sve odiše nekim mirom u nama, sve nas podsjeća na one koje ćemo vječno voljeti.

Tisuće svijeća gori na grobovima, u nijemoj tišini jutra koje se budi, u danu koji se prostire ispred nas, u tišini dolazeće večeri, za njihove duše, u Tvojemu Kraljevstvu, Gospodine.

Zato Te molimo, sa suzom u oku, ranom na srcu, tugom u duši, ovoga dana prisjećanja, pozdravi, Gospodine, našega Zvonka, Željka, Damira, Mirka, Dragana, Zlatana, Vesnu, Domagoja, Milana, Stjepana, Josipa, Matu, Slavka, Marka, Ivana... Sve znane i neznane junake, golobrade mladiće, zrele momke, očeve, kojima jesenji vjetar neće više nikada mrsiti kosu niti im na uho zazviždati svoju pjesmu lutalice.

Za sve vas, za drage mrtve ljubavi, ubiremo iz vrtova bukete krizantema, najljepših boja, suzom orošene, tugom natopljene, i vama ih, sinovima Domovine, za darovanu slobodu poklanjamo. Hvala Ti, Gospodine, što smo ih imali, što smo ih poznavali, što smo ih voljeli...