Rupa u srcu

Kad se rastvore nabrekli pupoljci proljeća, kada drveće zasja raskošnim sjajem raznovrsnih cvjetova, kad se pojave prve visibabe, kad livadama zažute jaglaci, u mislima vidim Tvoje ruke, Gospodine, iz kojih istječe sjeme života koje nam daruješ.

Sve kočije dobrote koje spuštaš do naših srca, mi žedni Tvoje ljubavi, za sebe uzimamo.

Ponekad bih htjela, Gospodine, da budeš samo za mene, da Tvoja ljubav samo meni donosi one kaleže sreće i radosti, ali tada se postidim i svi oni trenuci moje sebičnosti u hipu dobiju krila i poput munje nestaju iz mojih misli.

Jer, Ti, Gospodine, život si naših života! Ti se budiš za sve nas, Ti nam brišeš suzu bola s lica, Ti nas ljubiš kad nas drugi ne ljube.

U mislima mi već danima poput treperavih zvončića zvone riječi jedne djevojčice. U pjesmi ispisanoj srcem, u pjesmi istinske muze, ona vapi za svojim tatom.

One riječi – rupa u srcu – rupa je koju Sonja osjeća nakon njegove pogibli. Te riječi su strašne, poput ponora bez dna, poput noćne more koja predugo traje. A Željko je poginuo na samom kraju rata. Možda i nije trebalo tako biti; Ti, Gospodine, najbolje znaš!

Od prvog dana ratnog pakla, zvijezda vodilja Željku bila je ljubav za Domovinu. Još jače i žešće bile su dvije ljubavi koje je Željko nosio u srcu, njegova djeca, Sonja i Davor.

Za njih, zbog svih njihovih budućih godina, hrabrost ga nije napuštala. Njegova supruga Višnja, skrhana iznenadnim odlaskom svoga Željka, još uvijek se ne može pomiriti sa sudbinom da su svi njihovi zajednički planovi, svi dogovori, svi snovi o životu u slobodnoj Domovini, ostali samo mrtva slova na smrtovnici, tako bolna i izgarajuća bez Željka.

A što da kažu nesretni roditelji kojima je Željko bio jedino dijete, jedini sin, izvor njihova života, sreća darovana iz Tvoga SRCA, Gospodine!

Željka više nema! Samo nijemi svjedok postojanja jednog života stoji na groblju. Njegov je grob okićen uvijek svježim cvijećem, bolnim uzdasima, nepresušnim suzama svih onih koji su ga neizmjerno ljubili u ovome zemaljskome životu.

Čuvaj ga, Gospodine, u Kraljevstvu svome, jer – rupa u srcu, poput vulkana, izbacuje svakodnevno svoje žeravice. A tako bole kad opeku srce i tako se teško gase!

Bole, Gospodine, kao što mene boli Sonjina pjesma, pjesma djevojčice kojoj je ukradeno djetinjstvo, jer, bez voljenog tate, ni ona, ni brat neće osjetiti sve radosti života.

Jedino je i danas proljeće neumorno u svome darivanju. Možda će, ljepota tek procvalih visibaba, jaglaca i drugih cvjetova obrisati suzu bola s njihovih srdaca.

Ali, ona suza, Gospodine, za koju samo Ti znaš, ta suza je tako duboka u svim srcima kojima je Željko bio najdraža ljubav.

Zbog toga će, Gospodine, rupa u srcu – beskrajno boljeti!