Dar za Evine suze...

Za priču koju večeras pišem, za riječi kojima pokušavam što bezbolnije dirnuti njezino srce, za utjehu koju ne znam ovoga trena pronaći i zaliti njezinu bol, ja se umorno spuštam ispod zavjese sna, samo da ne zaspim, da ostanem budna, da se ne izgubim u njezinoj ranjivoj stvarnosti.

Eva je moja kolegica s posla, dugogodišnja prijateljica; vedra je, vesela, nasmijana; žena iz stvarnog života, majka dvojice sinova. U buci tiskarskih strojeva prolaze nam dani, a godine mjerimo po rastu naše djece, po njihovim prvim ljubavima, po ozbiljnim vezama, po onom svečano izgovorenom »DA!« u lijepoj crkvi, pred lijepim oltarom, po dolasku novog života, sićušnog, dragog, najdražeg...

Sve se to dogodilo Evi. Bile su to godine sreće kada je srcem majke gledala svog Roberta i snahu pred oltarom i kada je po prvi put držala u naručju njihovu djevojčicu, a svoju jedinu unučicu. Ta sreća je došla kao melem na ranu, zbog crnog oblaka rata, koji nije zaobišao ni njezine mlade sinove. Mario je spremno došao iz Zagreba, gdje je radio, da se bori za svoju Novu Gradišku, a Robert je bio među prvim ranjenicima kad još nismo mogli vjerovati kakvo nas je zlo zadesilo. Evini neustrašivi sinovi s ponosom su branili Domovinu, čuvali je srcem i voljeli dušom.

Ali... Taj »ali« uvijek dolazi iza sreće, lomi se između lepršavih snova, razbijenih iluzija; uzalud pokušava isplivati na obalu spasa. Eva više ne osjeća sreću, više ne zna kakvim raskošom ona sjaji, ne osjeća radost jutarnjeg buđenja i ne uživa u ljepoti zelenila i cvijeća. Na Evinu licu nema više smijeha, nema volje ni snage da ga traži ni da ga se sjeća.

Za Evu je osmijeh umro prije godinu dana kada je do nje stigla stravična vijest o Robertovoj teškoj automobilskoj nesreći. Dani i mjeseci kome, mladi život koji je visio o malenoj niti, Evine molitve, beskrajne nade, strepnje... Da se bar nisu rastali Robert i Divna... Istina boli, razara, peče u srcu...

Dugi mjeseci oporavka u Krapinskim toplicama; svaki put kad Robert učini samo jedan mali pokret, rodi se nova nada. Tad Evino srce brže zakuca, tad zahvaljuje Gospodinu za tu malu, malenu radost; jer, možda će sutra biti više pokretâ, više radosti za majčino srce koje se potpuo posvetilo njemu, jer bez njezine pomoći, brige i njege, bez njezine ljubavi, tko zna što bi bilo s Robertom.

Ona se nada, ona živi za svaki novi dan. Poslije jednoga tužnog dana svanut će onaj pravi, onaj dugo čekani, dan kad će se Robert možda oporaviti, možda joj se nasmješiti, progovoriti... Zbog Eve sam večeras nesretna jer tako krhko izgleda, jer je protekla godina ostavila svoj trag na njezinom licu, na očima koje su zalivene suzama, koje se ne znaju više radovati.

Gospodine, Prijatelju jedini, spusti svoj blagoslov na srce tužne majke u Prognaničkom naselju, koja strepi i tuguje zbog nesretne mladosti svoga sina i pokaži joj svu moć svoje utjehe, sve slapove živih molitava s kojima će zaspati, a jutrom se buditi i hrabro se susresti oči u oči s bolnom istinom.

Spusti svoj blagoslov i učini podnošljivim Robertov teški oporavak. Učini svakoga novog dana jednu novu malu radost na kojoj će Ti Eva biti zahvalna do vječnosti.

Blagoslovi, Gospodine, sve dobre duše koje se trude da bar donekle pomognu nesretnoj majci i njezinu sinu, da riječima utjehe ublaže njihove teške dane kao što ja pokušavam večeras ovim riječima uliti u Evino napaćeno srce malo radosti jer u svom bolu nije sama, nije napuštena, nije izgubljena.

Gospodine, neka svjetlost ovog Božića zasja nad Robertovom bolesničkom posteljom i neka rođenje malog Isusa zablista u svoj svojoj raskoši za njih kao nekada kada je sreća kucala i ulazila nenajavljena na njihova vrata. Želim, Gospodine, da u noći Božićne radosti i na ispijenom Evinom licu zablista jedan sasvim maleni osmijeh, za samo jednu riječ koja će poteći s Robertovih usana i živošću zasjati u njegovim očima jer bit će to najveća i najdraža nagrada za sve Evine besane noći, za sve isplakane suze, za sve srcem izgovorene molitve.