Grad opet živi!

Još uvijek negdje duboko u sebi proživljavam sve strahote rata koje se poput orkana izliše nad mojim gradom i okolnim mjestima. Još mi negdje u ušima odzvanjaju jezive detonacije pakla koje su razarale sve pred sobom. A u srcu, stisnuta, ali tako snažna i jaka, postoji tuga koja se svakodnevno razliježe cijelim tijelom, jer tuga zbog stotine izgubljenih mladosti neće nikada prestati, neće nikada zacijeliti.

Moja Nova Gradiška liječi ubilačke rane, svoje razorene tvornice, kuće, ulice... Najmlađi grad naše lijepe Croatije oživljava iz krvavih rana.

Diše moj grad, búdi se iz podruma, još uvijek sa skepsom, još uvijek na oprezu, još uvijek isprekidanih snova. Jer, oni – neljudi – tako su blizu, uperenog oružja na sâm grad, na hrvatske hrabre branitelje; to su ubilačke horde. Njima – dušmanima – ništa nije sveto. Ne prezaju ni pred Bogom jer ranjavaju njegova svetišta. Žele nam iskorijeniti vjeru i ljubav prema Bogu i prema njegovim svetištima.

Nekoliko puta, teškim tenkovskim granatama bila je pogođena i župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Oni su je razarali, a hrabri ljudi iz župe popravljali. Svaka rana na krovu ili drugim mjestima bila je odmah sanirana. Nešto dalje, obilježena kao posebni spomenik kulture, ponosna već stotinama godina, stoji crkva svete Terezije Avilske. Mi, gradiščani, neizmjerno smo ponosni na naše crkve i sretni smo što nisu razorene.

Davne 1829. sagrađena je crkva Bezgrešnog začeća B. D. Marije koja je tada bila posvećena svetom Stjepanu Kralju. Tek 1982. crkva je dobila sadašnji naziv.

Vješte i radine ruke Celestina Medovića oslikale su unutrašnjost crkve. Na žalost, neke slike na samom stropu crkve oštećene su u ovom ratu; na mjestima gdje je krov bio pogođen, kiše su učinile svoje. Sama crkva je specifična po svom tornju u kojem je okomito postavljena najdulja greda (oko 12 metara), istkana čvrstinom slavonskog hrasta. Granate su je dobrano uzdrmale, ali ne i razorile. Visoki toranj kao da je prkosio ratu i premda zarotirana križa, ostao je ponosito na svom postolju.

Usporedo s izgradnjom i izrastanjem Nove Gradiške, ponikla je i crkva svete Terezije Avilske.

Njezin toranj simbol je našega grada, ponos sviju nas. Ranili su tu crkvu četničkim projektilima, granatama dirnuli njezinu svetinju, ali je nisu ubili. Još postoji kao nijemi svjedok svih strahota koje nam je nanio ovaj ludi, ludi rat.

Mnogima od nas koji su tih ratnih dana imali radnu obvezu u svojim poduzećima, crkva je bila oaza mira, utočište, sigurnost i lijek ranjenim dušama, u prvom redu za nas koje je put do tvornice vodio pored crkve.

U meni su još svježa sjećanja na ledena jutra koja su maglovito kročila u još jedan novi ratni dan. Još vidim sebe kako trčim na posao dok me putem sustiže zračna ili opća opasnost. Nije me bilo strah, ako sam se nalazila u parku, jer kojih desetak metara i crkvena vrata su mi bila širom otvorena. Nije mi smetala hladnoća u njezinoj unutrašnjosti. Isus je tu pobjednik nad paklom i zlom, On je naša snaga.

Divila sam se ženama koje su pognutih glava u klecalima molile za mir. Nije ih bilo mnogo, ali njihove su molitve bile vapaj Bogu koji je sačuvao naš grad od još većih razaranja. Moj Bože, koliko sam puta molila za neprijatelja? Kolike sam Ti molitve rekla u ranjenoj crkvi, u bolnoj samoći podruma? Uzalud sam tražila snove u noćima razaranja i ubijanja. Sve snove su nam razorili, sve osmijehe uzeli... urlici pakla...

Ali, mogli su nam ubiti grad, uništiti crkve, tvornice, razoriti Dom kulture, Općinu, škole, manijački gađati bolnicu, ali vjeru koju smo imali u Tebe, Bože, nisu nam mogli uništiti, niti će ikada moći.

Moju Novu Gradišku hrabro su branili hrvatski gardisti iz cijele Domovine. Među najhrabrijima bili su: 99. i 100. brigada iz Zagreba, 123. iz Požege, 108. iz Slavonskog Broda te121. novogradiška brigada koja i danas ponosno i hrabro čuva naše granice i tako nam potreban mir.

Nećemo nikada zaboraviti Ivana, Dragana, Milana, Peru, Domagoja i još stotine hrvatskih branitelja koji dadoše svoje živote za bolje sutra, za slobodu, za bezbrižnu igru djece kojima je djetinjstvo bilo zatvoreno u podrumima.

Postoji u našem gradu jedan čovjek koji je sve vrijeme bio s nama, proživljavao ovaj ratni pakao uz tisuću molitvi, hrabrio svojim riječima, svojom smirenošću. Velečasni Andrija Kišiček, dekan novogradiškog dekanata, koji se na svoj način borio protiv rata, pomagao je prije svega duhovnom riječju. Cijelo vrijeme ratovanja, bez obzira na zračnu ili opću opasnost, u crkvi se služila misa.

Župnik, te svećenici Milan Klobučar i Željko Volarić, i desetak najhrabrijih vjernika, molili su svakodnevno za prestanak ovog ratnog ludila.

Gospodin Kišiček za sebe skromno kaže: »Nisam otišao iz grada ni kada su crkva i župni stan bili jako oštećeni. Želio sam da Presveto bude u crkvi, jer ako bi otišao svećenik, mora se odseliti i euharistija. Sve bi tada bilo teže jer, bez Isusa, mržnja bi bila nezaustavljiva.«

Skromno spominje nebrojene veze s hrvatskim braniteljima, blagoslovljene krunice koje im je uz molitvu da ih Marija čuva, darivao. Sjeća se dana pred sâm Božić 1991., obilaska bojišnice u Poljanama, Visokoj Gredi, Cerničkoj Šagovini, te božićnih ispovijedi vojnikâ, dok je sve bilo praćeno ubilačkim projektilima neprijatelja.

Radio - postaja Nova Gradiška među prvima je potražila svoj prostor u skloništu. Dom kulture »Matija Antun Reljković«, u kojem je do tada obitavala, bio je jako oštećen. Boraveći u podrumima, često smo slušali radio - emisije: uz drugi program, naš župnik nam je više puta govorio o pokrštavanju Hrvatâ, o povezanosti naših starih s Crkvom, o vjerničkim svetopisamskim pogledima na rat, o ponašanju braniteljâ – vjernikâ u tom zlu. Čitao nam je preko radija i nedjeljna Evanđelja, jer se u crkvu nije moglo, te nam je govorio o ljubavi prema neprijatelju. Imao je vjersku emisiju za blagdan Svih Svetih jer tada se groblje nemilosrdno razaralo.

Ni mrtvi nisu mogi otpočinuti u miru. Održana je i polnoćka uz nazočnost braniteljâ iako su baš tada neprijatelji luđački razarali grad.

Šest mjeseci prije nego je rat buknuo svom žestinom, skupina muževâ vjernikâ osnovala je Caritas, službu za bližnje, koja proizlazi iz Crkve, Evanđelja i vjere. Kada su počeli stizati prvi prognanici iz Stare Gradiške, Gornjih Bogićevaca, Dragalića, Vukovara, te iz Banije i drugih mjesta, Caritas je već imao iskustva i prihvatio ih je. Kada je došlo nadahnuće za osnivanje Caritasa na molitvenom skupu muževa, nismo puno toga razumjeli, ali kasnije smo spoznali volju Božju.

Mnogi donositelji karitativne pomoći iz drugih država spavali su u podrumu župnog stana; maleni podrum, ali za svakoga pravo utočište i sigurnost za strašnih noćnih granatiranja.

Pitam gospodina župnika kakvi su mu planovi sada kad je rat pri kraju? »Volio bih da što prije uredimo jednu u ratu teško oštećenu zgradu. U njoj bi se odvijala karutativna djelatnost, briga o starijim nemoćnim osobama, o slijepima i gluhima, o svim u ratu stradalim hendikepiranim osobama. Želimo hraniti ih duhovnom hranom, pomagati materijalno, oformiti knjižnicu te nabaviti knjige za slijepe. Za one koji ne mogu plaćati participaciju skupih lijekova, oformila bi se priručna Caritasova ambulanta. Uz to, na prvom mjestu na svećenika pada velika zadaća da neprestano, moleći Gospodina i navješćujući njegovu radosnu vijest, snagom Duha Svetoga, liječi rane rata da bi što manje bilo zla i žetve za đavla.

Đavao je začetnik svih ratova. Isus liječi mržnju u srcima ljudi i vraća im povjerenje u život. Svećenik je Isusov službenik i želi da svako ljudsko srce kuca dobrotom. Bog dopušta rat jer moramo znati da je zemaljski ljudski život ništavan. Mnogo je onih koji izmučeni tjelesno i duševno dižu ruku na sebe jer misle da ih je Bog napustio, ali kada bi krenuli stazama Božjim, osjetili bi svu njegovu ljubav i dobrotu. Zaista, oni koji imaju sreću sresti Isusa, sve mogu podnijeti, jer znaju da se sve kreće prema dobrima, jer oni ljube Boga.«

Duboka je noć dok ovo pišem. Spava moj grad i sanja o slobodi, o svojoj autocesti koja je još uvijek okupirana, tako da do Zagreba putujemo obilaznicom dugom kao vječnost. Sanja moja Nova Gradiška sa svojim prognanicima i izbjeglicama snove o povratku na draga ognjišta i pitamo se sa sjetom kad ćemo u Gornje Bogičevce, Kosovac, Mašić, Dragalić, Staru Gradišku, u Herceg-Bosnu?

Kao i svi gradovi u ovom Domovinskom ratu, tako i Nova Gradiška ima svoju pjesmu. Glavni »krivac« za nastanak pjesme također je župnik koji nas je nagovorio da poklonimo pjesmu ranjenom gradu. Riječi su moje, glazba pripada gospodinu Emiliju Kutleši koji je i solist u svojem bendu »KEFA«.

Po mišljenju mnogih, ova je pjesma među boljima koje su uglazbljene o mom gradu.