Poslije blagdana...

Kao prekrasna bijela ruža u najljepšem cvatu rascvao se moj grad u divnoj idili zimske ljepote. Hladnom nježnošću ljube ga bezbrojne lepršave pahuljice snijega plešući svoj ples po ulicama, parkovima, krovovima grada.

Samo se gusti dim iz mnogobrojnih dimnjaka, poput tanke vilinske haljine, izvija iz njih dočaravajući ispod sebe toplinu i ljepotu svakog doma.

Volim zimu kada me svojom hladnoćom grize po nosu i obrazima, kad moram svoje ruke skrivati u rukavice od njezina ledenog dodira. Jedino je drveće, pognuto do zemlje, zatrpano njezinim bijelim zlatom, praznik za moje oči jer sve izgleda tako očaravajuće u tom bijelom plastu, pa mi se čini kako je zima krasna bajka koja donosi posebnu radost.

Stojim uz prozor, iza mene pucketaju drva u vatri koja me grli toplinom, a vani zima tka prekrasan ćilim bijelih pahuljica i prekriva grad, moju dragu Novu Gradišku. Gledam kako se djeca sanjkaju dok im crveni nosići znatiželjno vire ispod šalova. Njihovi veseli poklici, smijeh koji se zarazno prenosi na ponekoga zalutalog šetača, radost su ovog dana koji se neprimjetno gasi.

Misli mi na trenutak odlutaju nekoliko dana unazad. Vraćaju me u dane blještavila, pjesme, raskoši i suza. Jer, sada je Novo ljeto, početak jedne nove godine, u kojoj će svatko od nas proživjeti svoje dane onako kako nam je dragi Bog zaželio i odredio. U mojim sjećanjima oživljava Božić u mome gradu. Nakon ispovijedi, nakon osjećaja lepršavosti poslije nje, nakon spoznaje da ćemo se zajedno s Isusom radovati njegovu rođenju, sve se moje riječi pretaču u pjesmu i stihovima poželim sretan rođendan mom najdražem prijatelju, Isusu.

Nakon čarolije božićnih blagdana, u kojima cijeli grad živi samo za Isusa, dolazi nam Nova godina. Stara, već istrošena, nemoćna, naborana, sijeda od prevelikih briga, polako, tromim koracima odlazi iz naših života da bi u ponoć došla Nova, prekrasna, mlada, blistava ljepotica. S njom započinje novo ljeto u čiju svakodnevnu kolotečinu življenja ulazimo s bezbroj želja i sanjanih snova očekujući njihovo ostvarenje.

Samo dragi Bog zna da li će ikada više za nas dolaziti nova ljeta, sretna, vesela, ali bez suza.

Jer, u sreći ovih blagdana vidjela sam suzu u oku majke koja nosi ruže na dar svome mrtvom sinu. Drhtavim usnama dodiruje ruže i polako ih stavlja u vazu da bi uljepšala vanjski dom svoga ljubljenog sina.

Zadrhtao je sjaj u oku mlade žene, čiji dragan već nekoliko godina živi u Kraljevstvu Božjem, bez nje, samo praćen njezinom ljubavlju kroz molitve i sjećanja već tisuću puta iznova proživljena.

Sonja i Robert bi željeli da ih njihov dragi tata Ivan stavi na saonice i tako gradom prosanjka. Mnogi očevi danas tako uljepšavaju svojoj dječici sliku zimskih čarolija. Ali, za Sonju i Roberta takvih dana više neće biti; umrli su zajedno s mladim Ivanovim srcem jedne lude ratne godine. Uvijek će smijeh biti prekinut nekim trenutkom ratnih sjećanja i uvijek će ponovno zaboljeti sjaj ugaslih očiju Jer, sve mrtve mladosti i danas u nama žive, naša će ih srca uvijek nanovo oživljavati, nikad ih ništa neće izbrisati iz naših misli.

Tako je i sa mnom. Umjesto da se poslije proslavljenih blagdana osjećam sretnom i laganom poput daška vjetra kao da na svome srcu nosim veliki teret ljudskih sudbina. Ne mogu se opustiti i bezbrizno živjeti sve nadolazeće dane. Uvijek me negdje duboko u srce ubode nečija bol i ja je usvajam za sebe. Ona u meni živi i boli me sve dok je ne izlijem rijekom slova na papir. Tada ostaje tu za vječnost i nije više samo moja. Dijelim je sa svima koji čitaju moje priče. Vjerujte, tako mi je puno lakše jer ne teku samo moje suze.

Poslije blagdana, kada se ispiju sve napunjene čaše zdravice, kad se mnogobrojne želje izliju iz srca i tiho šapnu dragom Bogu, kročimo stazom nove godine koja se prostire ispred nas. Ponekad laganim, ponekad brzim koracima, ali nigdje bez Tebe, Gospodine! Najdraži prijatelju, ispijat ćemo sve dane koje si nam darovao, i sretne i suzne, Tebe ljubeći, Tebe tražeći, s Tobom se uvijek mireći.