Svakidašnja istina

Zlatnožuto lišće jesenje nježno se poigrava plešući u zagrljaju razuzdanog vjetra koji svoju igru skrivača uvijek iznova započinje. Čarobni miris jesenji ugnjezdio se u meni poput ovih prekrasnih ruža koje me pozdravljaju iz vrtova kraj kojih žurno prolazim.

I večeras sam, po tko zna koji put, na slavonskobrodskom kolodvoru očekujući dolazak večernjeg vlaka za Novu Gradišku.

Nakon svih prekrasnih riječi poezije koje mi još uvijek odzvanjaju u podsvijesti s druženja dragih prijatelja iz književno-likovnog društva »Berislavić«, nestrpljivo očekujem vlak koji će me vratiti u zagrljaj mome voljenom gradu. Oko mene su sami učenici, svakodnevni putnici koji se školuju u Slavonskom Brodu, pa se sada vraćaju svojim roditeljskim domovima. Jesenja noć, ispunjena zvijezdama, dremljivim krilima, grli svakog putnika podjednako nježno. Odjednom, iz carstva poezije vratih se u ne tako davnu devedeset i drugu godinu, ratnu, nezaboravnu. I te sam veljače subotnji dan provela uz bolničku postelju svoga muža koji se, nakon stradavanja na novogradiškom bojištu, već drugi mjesec liječio u brodskoj bolnici.

Sjećam se, veljača je bila snježna i hladna, a ja jadna i izgubljena u gužvi mnogobrojnih putnika. Još uvijek je ratno ludilo haralo mojim gradom i okolnim mjestima, te sam se trzala na svaki povišen glas ili zvižduk. Slavonski Brod tada još nije bio napadnut, što se osjećalo po prenatrpanom željezničkom kolodvoru, krcatom putnicima.

Moju pozornost privukoše dvoje ljudi, vjerojatno muž i žena, srednjih godina, koji su bezuspješno tražili nekoga svoga. Gospodin je nosio poveći paket u rukama. Oboje su pogledali prema meni i u istom trenu mi prišli.

– Putujete li u Novu Gradišku?

– Da! – rekla sam, gledajući ih začuđeno jer od nikud ih nisam poznavala.

– Molimo Vas, možete li ovaj paket predati našoj rođaki iz Nove Gradiške.

Znate, hodamo okolo, ali od svih putnika Vi ste nam se učinili najpouzdanijom osobom, te Vam povjeravamo ovaj paket.

Gospođa me je gledala tako molećivo da sam pristala.

– Kako ću je prepoznati? – to nisam smjela nikako zaboraviti.

– Mi ćemo joj telefonirati da Vas dočeka kod ulaza u prometni ured, da se tamo ne miče dok Vi ne dođete.

Zvižduk dolazećeg vlaka prekinuo je naš razgovor i ja sam se s paketom u ruci našla u prenatrpanom vlaku. Nisam imala mjesta ni za sjedenje koliko je putnika bilo u njemu. Jednoga mladog vojnika sam zamolila da mi paket stavi gore u kupeu, a ja ću i dalje stajati.

Brzo je došla Nova Kapela i tada se vlak u trenu ispraznio. Tu je bio prijelaz u vlak koji je išao do Zagreba obilaznicom, zbog okupiranih Okučana i drugih sela u tom smjeru.

Odjednom mi tijelom prođoše jezivi trnci straha vidjevši kako u cijelom vagonu nema nikoga osim mene i paketa koji mi je tog trenutka izgledao izdajnički i neprijateljski. Kao munja, glavom mi prođoše mnogobrojna pitanja koja mi donesoše samo još više nezgode i straha: »A što ako je u paketu bomba? Ako uskoro eksplodira? Tko zna kakvi su ljudi ono dvoje što su mi dali taj paket? I zašto su baš mene odabrali od stotinjak putnika koliko je bilo na peronu? I zašto sam ja sama u ovom cijelom vagonu dok u drugome kroz staklena vrata primjećujem više putnika? Da bar kondukter dođe, bilo bi mi lakše...«

Graške znoja s čela i s lica obrisala sam tek kad sam ugledala svoju željezničku stanicu. Tek sam tada ušla u kupe i uzela paket jureći do izlaza da ga što prije predam toj Maji, kako su rekli da se zove. Srce mi je radosno zatreperilo kad sam kod prometnog ureda ugledala Maju. Tek sam tada bila sretna što joj nosim paket, sav moj strah je u trenutku nestao jer ta Maja je bila moja školska kolegica. Na brzinu sam joj ispričala sve svoje trenutke straha i strepnje zbog paketa njezinih rođaka.

– Znaš, teta te je tako dobro opisala da sam znala da si to ti još dok je vlak ulazio u stanicu, a ti si stajala do prozora...

I večeras, pet godina kasnije, uz žamor učenika putnika, ulazim u vlak za Novu Gradišku bez znojna čela, bez drhtanja srca.

– Da li je slobodno?

Pogledam, smiješi mi se djevojka kratke crne kose i crnih očiju.

– Da, sjednite!

Ja sam Slavica, izbjeglica zajedno s roditeljima i braćom iz jednog sela kraj Doboja... Znate, mi se ne možemo tamo vratiti... Sve smo izgubili...

Još je jedna priča bila te večeri rođena, priča istinita, bolna, svakodnevna...