Prepoznavanje…

Možda su se toga kasnog popodneva u njezinim tamnim očima zrcalile neke čudnovate iskrice ili se meni tog trenutka tako učinilo. Poznavale smo se onako iz viđenja; ja, sada već drevni stanovnik grada kojeg ljubim, a ona tek nekoliko godina u mom gradu. Vjerojatno, živeći u svom voljenom Vukovaru, nije ni sanjala da će je staza života dovesti baš ovdje, u Novu Gradišku, da će joj nepoznati ljudi postati dio svakodnevice i, poput mene, pokušati zaviriti joj u srce koje još uvijek stežu ruke zla ne dajući mu da staloženo i mirno kuca svoje dolazeće dane u zagrljaju nepreboljenog Vukovara.

I zaista, ovdje u Novoj Gradiški, u Prognaničkom naselju, upoznala sam Maricu i njezine tri kćeri. Zbog nje, zbog njezinih kćeri, ja se sada osjećam i zbunjeno i nesretno. Jer, jednostavno ne znam kojim bih riječima ugasila tu iskru boli u njezinim očima, jer tek nakon razgovora s njom, shvatila sam razornu istinu da je nikada i ničim neću moći ugasiti, ni ja, ni itko drugi. Čak ni njezino vlastito srce, svojom voljom, neće učiniti ni korak, izustiti ni riječ utjehe za sebe jer iskra je sada postajala već baklja vatre koja je pekla ponajprije njezino srce, a onda i svih nas koji joj uzalud pokušavamo pomoći, bar riječju dobrote i utjehe.

Marica tuguje, Marica pati, Marica umire zbog neizvjesnosti koja je sutra u bolnici na Šalati očekuje. Preko Crvenog križa dobila je poziv za identifikaciju mrtvog tijela svoga supruga kojeg uzalud čeka punih sedam godina. I premda zna, premda osjeća što se s njim dogodilo davne devedesetprve godine u obruču Vukovara, u mislima zaustavlja ludo kolanje krvi u venama, neprestano misleći na jedan ovakav dan kad će pasti zastor čekanja i otkriti joj svu bol istine, gađati je nemilice tom strašnom istinom, spoznajom da njezina ljubav, da dragi otac triju djevojčica počiva kao izgubljeni broj osobe, tek bačene plitko ispod zemlje, zemlje vukovarske, zemlje hrvatske, kojom bi trebao, da je bilo sreće, trčati sa svojim djevojčicama te svojoj dragoj ženici ispunjavati dan. Još jedan život zgasnuo je sa srcem koje je kucalo za svoje najmilije i najdraže.

Evo nas sada u vlaku za Zagreb, lijepim i raskošnim bojama oslikano predvečerje, ja sa svojim svakodnevnim obvezama, a Marica preko puta mene s iskricama boli i tuge u očima.

Kako ga prepoznati kad su prošle tolike godine; njegovo tijelo bilo je pod zemljom, samo u crnoj vreći, bez pristojnog sanduka i bez groba i grobnice. Što ako se zabuni, ako ga ne prepozna, jer možda je zaboravila duljinu njegove kose na rastanku, možda ga je neka sebična ruka tako izmasakrirala da mu je lice unakaženo, bez prepoznatljivih ožiljaka i madeža? Ako ga zaista ne pronađe sutra na Šalati, u njoj će se ponovno roditi nada, ona tanka slamka spasa, da je možda živ… negdje… samo živ…

Tada sam shvatila da je ona iskra tamnog sjaja u njezinim očima, samo njezina bespoštedna borba u samom srcu, sve zbog onih tisuću “možda” koji su se u naletima vraćali njezinim uzburkanim mislima ostavljajući u njoj trag nade dugogodišnjeg čekanja. Jer, možda je negdje zarobljen, možda je samo pritajen, pa će se jednom pojaviti u njezinu životu, možda je zaista živ, a možda i mrtav… Ono zlokobno “mrtav” stegne joj srce svaki put kad bi zaplesalo u njezinim mislima i samo dubok uzdah boli izvio bi se iz srca jer najteže će biti djevojčicama reći, možda već sutra:”Prepoznala sam vašeg oca… U onoj crnoj vreći njegovi su posmrtni ostaci…”

Vlak je uplovio na zagrebački kolodvor; pošle smo svaka svojim putem. Ne znam da li je Marica prepoznala po nečemu svog mrtvog muža ili će morati još koji put dolaziti na Šalatu i među eshumiranim tijelima iz masovnih grobnica, među hrabrim braniteljima Vukovara, pronaći poznato lice svoje ljubavi, oca triju tužnih djevojčica.

Molim Te, Gospodine, blagoslovom strpljivosti obriši sve suze s Maričinih trepavica, ukloni svu bol zatrpanu u dubini njezina srca, ublaži tugu u očima djevojčica koje bi najradije naslonile glavu na očeve grudi i sanjale, sanjale sve snove ukradenog im djetinjstva s vukovarskih ulica…