Anina ljubav

I noćas su snovi dobili krila, odletjeli su iz moje sobe. Bol koja se ugnijezdila na dnu srca uzalud vapije za svilenom dúgom, koja se prostire stazama htjenja i radosti.

Uzimam olovku i pišem. Htjela bih da priča bude sretna, ali misli su drugačije; kovitlaju se kao uzburkani valovi mora, prevrću se pod naletima vjetra, umiru u čekanju.

Ana mi je otvorila vrata. Sjaj tuge u njezinim očima zasja poput munje. Ja znam Aninu bol. Poznajem Anine suze, suze čekanja, suze neostvarenih želja. Teku te suze već godinu dana. Da može skupljati te biserne kapi, već bi tekla mala rijeka do srdaca dragih ljudi, umila bi drhtaj boli na njihovim licima. Znali bi za Aninu ljubav, za njezina čekanja.

Kako su oni? Što li rade? Da li im na licu zaluta bar ponekad smiješak? Anini roditelji! Stari otac i stara mati. Zbog njih Ana plače, zbog njih njezino srce tuguje. Htjela bi im dotaknuti vrijedne staračke ruke, poljubiti izborane obraze... Ali, oni, ti neljudi, drže ih zatočene, poput ptice koja leti u visine, a odjednom joj netko slomi krila i stavi je u kavez. I njihova sloboda je zatvorena. Tako su nemoćni, ubijeni samoćom, puni straha, iščekivanja i strepnje.

Sjeća se Ana svog djetinjstva, sretnih obiteljskih večeri, božićnih blagdana, lika svog oca, smijeha svoje majke, zelenih livada... Pamti Ana svaku stazu u selu, još osjeća miris tek izoranih njiva. Uporno kuca na vrata koja se još nisu otvorila, uzalud traži da ih izbavi, da ih dovede k sebi.

Možda su gladni, možda nemaju što obući, možda im se ugasila vatra, a nemaju više drva... Ana ih čeka. Čeka ih topla soba, udoban krevet. Čeka ih Anina ljubav da im rane srca zaliječi, da im suze boli izbriše.

Odlazim od Ane. Za mnom se vuku duge nîti boli. Patim, jer poznajem te drage ljude i ne mogu shvatiti da ih tamo netko muči i kažnjava.

Bože moj, što su im skrivili ti nedužni ljudi? Zar samo zato što žele živjeti na svom ognjištu, što ljube svoju hrvatsku grudu, zar zbog toga trebaju trpjeti, biti lišeni svake ljudskosti i normalna života? Zar ne smiju punim plućima udisati zrak svoje domovine, obrađivati svoje njive, viđati svoju djecu?

Zašto nam, Bože, kradu slobodu, zašto nam uskraćuju naše svakodnevne običaje, male radosti koje svakom starijem biću znače mnogo? Znam, jednom će prestati taj pakao, zlikovce će stići kazna, ljudi će živjeti na svojim ognjištima, srca će im drhtati sretna, budeći se u slobodi.

I Ana to zna. I čeka taj dan. Probudit će se jednog dana obasjana svjetlošću Mira. Zazvonit će u srcu zvona dolaska, zasjat će suze radosnice i bit će ostvarena njezina čekanja.

Zagrlit će nježno svoje stare, napaćene i bolesne roditelje. S tihom patnjom čeka taj dan, jer on će doći. I Ti to znaš, Bože moj!