Kad majka napusti sina!

Osjećaj sreće grijao mu je najdublje predjele srca. S ushićenjem i s dječačkom iskrenošću gledao je njezinu tamnu kosu. Lepršala je na vjetru. Bila je tako nježna i svilena. Činilo mu se da je posuta zvijezdama. U toj čarobnoj noći ona je bila poput vile, blaga, prepuna dobrote, pogledâ poklonjenih samo njemu.

Pružio je ruku. Ta, ona je njegova mati. On je može dotaknuti kad želi, osjetiti blagost njezinih očiju, kroz koje su tekle beskrajne rijeke ljubavi. Bio je sretan što je jedinac i što njezina ljubav pripada samo njemu. Iz njega su, poput nježnih zvončića, izlazile tisuće riječi: »... Mama... mama... mama...!«

– Ivice, probudi se. Nešto si ružno sanjao... Ne plači... I ne boj se, to sam ja... tvoj tata... sine...

Ivica je sjeo na krevet. Tuga u snenim očima bila je nijemi svjedok koliko žali za nestalim snom. Shvatio je da je to bio samo san koji se razbio u tisuće komadića.

Svake večeri prije spavanja sklopio bi svoje ručice i pomolio se dragom Bogu da mu bar u snovima vrati mamu. Ali svako novo buđenje bivalo je sve bolnije. Zašto je otišla? Zašto ga je napustila? Zašto je baš on taj ostavljeni sin? Zašto postoji ovaj rat? Zašto nas je podijelio? Tisuće pitanja u ranjenoj dječakovoj duši ostaju bez odgovora. Jer, ona je otišla na »onu« stranu, kod »svojih«... Čuje šaputanje po selu, primjećuje sažaljive poglede koji ga peku do kostiju i ima neki ludi osjećaj kao da neka ljepljiva masa plazi po njemu i počinje ga daviti.

Bože moj, Ti znaš kako je Ivica nesretno dijete, jer njega je ostavila ona koja je trebala darivati ljubav i u sebi nositi bukete Ivičine ljubavi. Kakvo srce ima majka koja napušta svog sina, koja odlazi bez suza i opravdanja? Kako će Ivica rasti nezaliven majčinom ljubavlju?

U svojoj boli sretan je što ima oca koji se brine o njemu, koji ponosno nosi svoju vojničku uniformu i budno bdije na braniku Domovine.

Ivica se više ne smije. Na njegovu licu nema smijeha. Zamro je nježan, cvrkutavi dječji glasić. Tako je ozbiljan i beskrajno ranjiv. Za njega je umrlo djetinjstvo, pokopao ga je tog dana kad je ona otišla. Kako je to mogla?

Saznavši bolnu istinu, stojim po strani i promatram ga. Djeca se igraju, djeca su puna radosti, djeca su tako sretna. Ali, u Ivičinim prekrasnim crnim očima ugnijezdila se tuga. Koliko je samo suza poteklo za njom? Kako je mogla ona nježna ruka, koja ga je milovala prije spavanja, postati odjednom tako hladna i izdajnička?

Zar na kraju ovoga ratnog ludila, kada su zajedno u mračnom i hladnom podrumu brojili ubilačke granate i preživljavali sav pakao rata... zar je sad trebala otići?

Da li pati? Da li boluje za njim? Eh, kad bi znao! Lakše bi prebolio sve dolazeće dane. Jer, treba živjeti, ići dalje stazama života, radovati se novim buđenjima, oživjeti molitve u duši.

Moj Bože, Ti znaš kako su žalosne Ivičine oči, Ti poznaješ sve bolne uspomene njegove. Molim Te, podari ovom dragom dječaku dane sreće, trenutke ljubavi, koje mu je mati uzela. Povedi ga, Bože, putovima dobrote da kroz život ide uzdignute glave, srca prepuna Tvoga blagoslova.

Poznajem ga, Bože, i voljela bih da je moj sin jer moja ga ljubav nikada ne bi zaboravila. Znam da mu je majka potrebna poput zraka koji ga dodiruje, ali znam i to da je nikada neće imati, zbog rata, zbog neljudî, tamo na »drugoj« strani.