Ugasle oči

Beskrajna je radost kad se iz utrobe majke rodi novi život, kad se u sreći rađanja kao grleni pjev razlije prvi plač i zauvijek zarobi majčino srce koje će cijeli život kucati samo za sreću svoga ljubljenog djeteta.

Beskrajna je bila radost majke Janje i oca Stjepana kada im je na svijet došao njihov prvorođenac, sin Robert, prije dvadeset i četiri godine. Poput pravih kršćana, zahvaljivali su Ti, Gospodine, na darovanoj sreći. I sve bi bilo lijepo, sve bi cvjetalo ružama sreće da nije bilo toga kobnog dana u kojem se do temelja izmijenio život ove vrijedne i radišne obitelji koja živi u Rešetarima, naselju tik uz Novu Gradišku.

Mali, šestogodišnji dječak Robert teško je stradao u prometnoj nesreći, skoro pred samom kućom. U trentku su prekinuti jedno razigrano djetinjstvo, trčanje za nogometnom loptom širokim rešetaračkim livadama, radost prvih školskih dana; sve je za Roberta postalo samo san.

Bijele bolničke sobe zamijenile su dojučerašnju sreću u roditeljskom domu.

Robertova povrijeđena noga postupno je zacjeljivala premda su i danas ostale vidne posljedice, jer noga mu je ostala nešto kraća. Ali, oči, oči života, oči u kojima se zrcali radost djetinjstva, radost mladosti, oči u kojima se ogledava duša svakog bića, oči u kojima sjaje zvijezde sretnice, te oči su ugasle. Te oči su bez života, te divne plave Robertove oči ne sjaje radošću, već srcem osjećaju kako se mijenjaju godišnja doba, kako se sunčeva zraka spušta na njegovo lice, kako mu nemirne ruke vjetra razbarušuju kosu...

Tužna je, Gospodine, ova priča, istina koja se prije mnogo godina dogodila, istina koja jednako boli i jučer i danas.

Eto, ja sam jedna od onih koja je upoznala Roberta ovakvoga kakav je danas; lijep mladić, na čijem se licu čita sama dobrota koju svesrdno poklanja znancima. I divim mu se jer Robert se ne žali na svoj život. Ovog rata, slušajući jezivu glazbu granata koje razaraju Novu Gradišku, pa čak i Rešetare, Robert je osjetio u sebi neko novo nadahnuće. Riječi su same počele teći iz srca. Morzeovom abecedom, koju je naučio školujući se u Zagrebu u Domu za slijepe, zapisivao je te iskrice pjesničkog nadahnuća. Njegov otac i draga majka, iako bolesna, odlučili su mu podariti sestru ili brata, jer shvatili su da Robert neće više nikada progledati.

I tako je na svijet došla Mihaela, sada šesnaestogodišnja djevojka, Robertov ponos i Robertove oši, kad mu ispisuje stihove koje samo on zna pročitati pisane slovima slijepih.

U svijetu stihova, koje govori u posebnim prigodama, Robert daje cijeloga sebe. Njegovo srce kuca za sve one koji nađu vremena da se zaustave, da poslušaju iskrene riječi, riječi koje teku iz srca slijepog poete.

Ovih se dana u Robertovoj obitelji dogodila još jedna tragedija. Od teške bolesti, za vječnost, sklopila je oči Robertova draga majka. Znam, teško je izgubiti majku, najdraže biće, ali Robertova će majka i dalje živjeti jer bit će opjevana srcem i dušom najdražeg sina kojem će lijepa riječ uvijek biti najbolji prijatelj u danima tuge i samoće.

Molim Te, Gospodine, podari Robertovu srcu milosti nadahnuća da svojim stihovima opjeva za vječnost tugu za izgubljenom majkom. Pomozi mu da ga ruke samoće ne zarobe, da ga ne odvedu krivim putom. Budi mu prijatelj, Gospodine, koji će u njegovo nježno srce sijati samo riječi dobrote i praštanja.

Jer, kad ova noć za sobom zatvori vrata tame, kad prve zvijezde zarone nebom, poteći će iz srca Robertovi stihovi, poklonjeni Tebi, Gospodine, majci, sestri, ocu... svima koji ga ljube.