Riječ župnika - umjesto uvoda

Već drugi puta, u ove dvije godine, obraćam se Vama dragi čitatelji, predstavljajući Vam zbirku istinitih priča, i pjesama pjesnikinje i naše župljanke Evice Kraljić. Ova knjiga izrasla je iz vjere koju naša draga Evica živi, iz vjere suosjeća i u vjeru uronjena doživljava, kroz nadu sve nas obuhvaća u ovim pričama kao svojevrsnom dokumentu ne tako davnog ratnog stradanja. Pokušat ću Vam ukratko predstaviti i župu i novu knjigu nadajući se kako ćete ju rado prihvatiti i u njoj prepoznati Vama drage i bliske ljude: susjede, rođake, prijatelje, znance...

Rimokatolička župa u Novoj Gradiški počinje radom 20. siječnja 1765.g. u tek osnovanom gradu. Pastoralni rad do tada na tom području obavljali su svećenici (kapelani) franjevačkog samostana župe Cernik koji postoji kao svjetionik kršćanstva posebice u vrijeme turske vladavine Slavonijom. Prvi župnik u ovoj župi bio je vlč. Gašpar Rebrović, a pripala su joj sela: Kovačevac, Mašić, Prvča, Gornji Bogićevci, Dragalić, Rešetari, Ljupina, Vrbje, Staro Petrovo Selo, Zapolje... Za vršenja vjerskih obreda najprije je 1756.g. sagrađena crkva sv. Terezije Avilske. Gradnja sadašnje župne crkve započela je 1811.g., dovršena je 04.10.1829.g., a bila je posvećena sv. Stjepanu (mađarski kralj!). Rješenjem Kongregacije za sakramente i božanski kult br. CD 391/82 od 01. svibnja 1982.g. odlučeno je da se do tada važeći naslovnik župne crkve zamijeni svetkovinom Bezgrešnog začeća BDM.

Od osnivanja RKT župe u Novoj Gradiški do danas promijenilo se šesnaest (16) župnika i svi su oni svojim marom i upornim radom ostavili neizbrisiv trag utkan kako u materijalna zdanja tako i u duhovni i kulturni život vjernika ovih prostora vidljiv do danas.

Još nisu zacijeljene sve rane Domovinskog rata: još uvijek su vidljivi ožiljci na pojedinim stambenim i drugim objektima, a bol za naprasno ugašenim životima naših branitelja ne jenjava ni u srcima roditelja, ni u srcima prijatelja i znanaca... Ova zbirka istinitih priča naše Evice Kraljić vraća nas u one dane kada smo pod kišom granata, ne misleći na sebe, svatko na svoj način, branili i gradili Hrvatsku.

Autorica u knjizi ne predstavlja oblikovane junake i branitelje nego sasvim obične male ljude, ljude iz susjedstva koji su nerijetko na oltar Domovine i slobode dali svoje najmilije. Njihovi životi utkani su u svaku stopu slobodne nam i neovisne domovine Hrvatske. Njihova bol i strepnja nama nije nepoznata jer nosimo je negdje u dubini duše s vjerom u Boga da ćemo se ponovno susresti u nebeskoj domovini. Kroz suze starice, strepnjom supruge, smijeh djeteta koje čeka tatu...

»Pokošeni cvjetovi« odišu snagom i vjerom u Boga jer bez Njega bilo bi nemoguće sve to izdržati, bez Njegove pomoći i zagovora Nebeske Majke bilo bi nemoguće imati DOMOVINU.

Da se ne zaboravi .... Da znademo čuvati i očuvati ono što je plaćeno krvlju naših najmilijih. I da se više nekada ne ponove sirene, avioni, granate, spaljeni domovi, ugašeni životi....

Na koncu, čitava povijest Hrvata i Hrvatske podsjeća na pravi križni put na kojem treba izdržati jer jedino se tako može doći do konačne pobjede. Per aspera ad astra! – Po trnju do zvijezda!

Moj pozdrav Vama, dragi čitatelji!