Moji prvi susjedi

Sparina ljeta, poput guste jesenske magle, polegla je posvuda. Ni daška vjetrića da zaleprša zrakom. Guši me osjećaj nepomičnosti kao da sam vezana sto godina za ovo isto mjesto i ne znam izaći i pronaći zelene livade čekanja, isprepletene šarolikim cvijećem življenja i postojanosti. Ali taj osjećaj malaksalosti i zatomljenih misli daje mi ovaj strahovito vruć i sparan ljetni dan.

Ipak, ja sam tu, u svom gradu, u gradu uspomena i sretnih trenutaka, u svom dvorištu i slobodno dozivam sve dane ljeta: i sparne, i vruće, i kišne i lijepe. I sretna sam! A moji susjedi? Moji prvi susjedi? Oni ne mogu vidjeti nebo iznad svog Tovarnika, ne mogu se ljutiti na sparinu ljeta poleglu u njihovom sanjanom domu jer vide ga samo u snovima.

Samo u snovima doživljavaju svoje dane mladosti, kao i dane zrelih godina. I samo u snovima čika Karlo sjedi zadovoljno u svom dvorištu dok mu iznad glave šume grane velikog oraha i promatra veselu igru svojih unučića. A teta Barica, njegova supruga, majka i baka dobrostiva lica, blaga osmijeha, priprema hladne sokove i kolačiće za svoje najdraže.

Stazom želja obilaze svoje imanje, svoj obrađeni vrt, zadovoljni, ponosni i sretni što su im se tijekom godina zajedničkog života ostvarili svi snovi. I, kao u priči, živjeli su sretno: dragi Bog im je podario tri dobra i zdrava sina, od kojih su dva već oženjena i svojim dragim roditeljima poklonili su razigrane i vesele unučiće.

Nesretna sam što ne mogu napisati, na kraju ove priče, onako kao što se piše u bajkama – kako su čika Karlo i teta Barica živjeli još mnogo i mnogo godina, sretni i presretni u svom malom carstvu, u Tovarniku pokraj Vukovara. Ali, istina o njihovu životu, kao i o svakom stanovniku Tovarnika, leži kao cvijet na dlanu, otkinut u svom rađanju, tako ranjiva i bolna do suza. Poznajemo svu njihovu zloću, sva razaranja, ubijanja, osjećamo još uvijek paljevinu u srcima, još nas guše bombe i granate, još nam razaraju živote.

U tim trenucima sudbonosne odluke trebalo je imati srce od čelika: ostaviti sve, sve proživljene godine rasute po ulicama dragog Tovarnika, napustiti rodni prag, ostaviti dvorište i pogledom punim suza opraštati se od uspomena...

Moji prvi susjedi, vrijedni, radišni ljudi, dobronamjerni i nadasve pobožni, stanuju u tuđoj kući, uređuju tuđe dvorište, obrađuju tuđi vrt... U tom košmaru prezaposlenosti na trenutak zaboravljaju kako ih zaboli riječ »tuđe« i s ljubavlju obrađuju svaku stopu vrta koji sija u raskoši bogatstva povrća i cvijeća, koje im se obilno daruje kao znak zahvalnosti njihovim vrijednim rukama.

Dragi moj Bože, Ti znaš kako su sretni kada se s Tvojom molitvom bude, kada započinju dan riječima zahvalnosti Tebi, kada im umorni kapci sklope oči i tada, u mislima s Tobom, vraćaju se u svoj dragi Tovarnik...

I kada im noćas u oku zasja čežnja za voljenim domom, kada ih umorne od vječnih misli prekriju snovi, ja ću biti sretna jer znam da ih Ti, Bože, vodiš neprohodnim stazama i otvaraš im vrata njihova doma, jer jedino putujući s Tobom ruše se sve barikade, sva minska polja, nestaju neprijatelji, ostvaruju se svi željeni snovi.

Molim Te, Bože, u ovoj sparnoj noći ljeta, neka čika Karlo i teta Barica osjete dah vjetra oko svog doma, zvjezdano nebo iznad Tovarnika, neka još jednom u svom albumu želja prolistaju sve drage i nezaboravne godine nježnih uspomena...