Čekanje s tobom, Gospodine!

Kao da su noćas đavoli letjeli, kao da su ispod mojeg prozora kolo igrali. Cijelu noć mi san u pohode došao nije. Zvijezde su pile Mjesečev sjaj, na srce je pala tišina čekanja. Sumorne misli polegle u očima, ni jedna ne može izaći iz oklopa što davi nevidljivim rukama zla. Turobno vrijeme razvlači se stazom nade, u zvižduku vjetra ne mogu naći izgubljenu noć...

A čekam, čekam tebe, sine moj, čekam sve sinove hrvatske dok grmljavina pakla ponovno ubija moje misli, dok ludi ples granata razara svu nadu, dok očaj pokriva svojim plaštem i steže me do ludila. Još jedna noć čekanja, postelja u raju hladnog podruma, uznemireni uzdasi, tupa bol u njedrima i opet čekanje.

U mislima proživljavam krikove ranjenika, tu mladost koja se nesebično daje za raskošnim danima slobode. Noćas ljubim usnama majke tvoje čelo, sine, ljubim strah boli na licima svih sinova i čekam uskrsnuće povratka. Čekam poznate korake, živim za osmijeh mladosti na tvojem licu, za sjaj sreće u očima svih majki.

Noćas sam kao ustreptala žeravica koja može planuti u svakom trenutku i zapaliti u meni najskrivenije trenutke boli. Ne plačem. Neću da itko vidi rađanje suza u očima, bol uvučenu u najdublje predjele srca. Pravim se hrabra jer moje su misli noćas pomiješane s mislima svih majki, u nježnoj čežnji čekanja.

U toj boli, u ludom čekanju, pronašla sam Tebe, Gospodine. Odjednom su nestali đavoli ispod mojeg prozora, nestala je crna noć u svojoj nemilosti, došao si Ti, Bože, zasjao toplinom dobrote, taknuo strune nespokoja u srcu, oživio nadu čekanja u meni. S Tobom se stapam u slapove najljepših molitava, nalazeći istinu novih svanuća. Postaješ dio mojih snova, moje buđenje, moj život. O Bože, kako sam sretna što ovog trena moje srce kuca za Tebe. I svake minute, i svakog dana, kao i noćas, osjećat ću istu ljubav prema Tebi. Ako ponekad bol zaluta u moje srce, kao noćas, Ti ćeš me grijati svojom ljubavlju, naslonit ću glavu na Tvoje grudi i osjetiti srce što nikad ne umire. Iako u meni cvili ranjena duša i plaču rafalom ubijeni dani, s Tobom će zacijeliti sve rane i zasvirat će strune radosti u srcu jer s Tobom se vraća moja sreća.

Jutro je. Buđenje. Vraća se moj sin, vraćaju se sinovi, umorni ali sretni. Oživljava mrtvilo u meni, blista zvijezda sretnica kroz moj prozor, drhti radosna tišina čekanja u srcu.

Spava moj sin. Neka spava... Umor mu sklapa duge trepavice, bit će to san bez snova. I bolje je tako. Neću da mu snove razaraju granate, da mu rafali ubijaju mladost. Ja sam sretna majka koja je dočekala sina. Hvala Ti, Gospodine! Ali, moja sreća je tako krhka, lomljiva jer u mislima mi se isprepliću suzne oči majke koja uzalud čeka svog sina. On neće doći. Pao je za Domovinu.

Gospodine, molim Te za majku bez sina; utješi je, neka njezinim venama poteku Tvoje molitve, Tvoje riječi kojima se ubija bol. Neka u Tebi pronađe smisao svojih besanih noći, daruj je dobrotom, beskrajnim milostima svoga plemenitog Srca. Gasi se svjetlost umirućeg dana, pokriva me noć svojim plaštem, oči mi tonu u slatke snove, molitve me opet k Tebi vode. Srećom je ispunjeno srce moje jer sreća je biti s Tobom, Gospodine, i kada bol nam pokuca na vrata, i kada nam radost obasja nova jutra. S Tobom osjećam dubinu življenja, postajem lutalica tražeći uvijek nove putove do Tvojeg Srca.

Čekanje je s Tobom, Gospodine, orošeno suzama, obasjano svjetlošću nade, proživljeno kroz slapove Tvojih molitava.