Ranjenoj Slavoniji

Sanjaš li, moja Slavonijo,
Svoje anđele nebeske!
Zbog neljudi bez srca
Njihova mladost zgasnu.
Čuvaš li, moja Slavonijo,
Bolnu istinu svojih ruševina,
Vapaj prognanika
Što se još ne vraćaju
Na svoja ognjišta…

Ranjena si, moja Slavonijo!
Osjećam ti suze rasute u čekanju,
Osjećam ti dušu darovanu
Hrabrim ratnicima.
I što te više razaraju,
I što te više ubijaju,
Ti se jačaš u molitvama,
Rasprostiru te u pjesmama,
Blaguju te u rodnim poljima
Zlatnim klasjem ovjenčanu…

Nježne ti ruke
Toplinom skute rišu.
Na mome si dlanu
Tako ranjiva i blaga
I samo moja,
Slavonijo draga!