Onako nježno, onako kako samo žena umije, Mira je plahošću uznemirene srne dodirivala latice tek procvalih ruža. Bezbroj ruža, svakojakih boja, sjalo je na suncu, svom ljepotom. Da nije bilo tuge u Mirinim očima, čovjek bi pomislio kako Mira uživa u ljepoti svojih ruža. A Mirin pogled bio je bol, Mirin uzdah neizreciva tuga. Uzdasima i suzama zalijevala je nježne latice. Brala je ruže za Vladu. Moraju biti lijepe, svježe, orošene suzama... Privila je ruže na svoje grudi i kao u snu pošla prema groblju. Jučerašnje ruže su možda uvenule, sunce ih je možda sasušilo, treba ih promijeniti.
Kao po navici, mijenjala je cvijeće u vazi. Podigla je pogled i susrela oči svog muža. Bile su nijeme, mrtve oči, oči sa slike. Nikada je više neće ozariti njihova toplina, nikada više njegov glas neće odzvanjati njihovim sobama. Nikada više njezina Vlade!
•••
I taj je dan pošao do škole. Tu, u podrumu, bilo je njegovo radno mjesto. Jesen je uvelike koračala gradom bolno cvileći u ogoljelim granama, u pustoši rata. Zračna opasnost po tko zna koji put odzvanjala je jezivo pustim ulicama grada. Možda od buke motora koji je vozio nije mogao čuti nadlijetanje neprijateljskog zrakoplova. Nastao je kaos. Bilo je kasno da se nađe u skloništu. Smrt ga je pokupila na ulici, u samom središtu grada. Mladost je u trenutku zgasnula.
Mira je mlada, nježna, tužna, ranjiva. S kim god razgovara, licem joj teku suze, jer tako je svježa uspomena na voljenog čovjeka. Sve u kući podsjeća na Vladu. Svaka, i najmanja, sitnica dobiva drugačiji smisao ako je bila vezana uz njega.
Najteže je Miri kad gleda svoju dječicu. Goranu je deveta godina, a maloj Ivi, lijepoj djevojčici, tek šesta. Treba imati snage nastaviti život bez njega, odgajati djecu, brinuti se o svemu što jedna obitelj treba.
– Mama, jutros sam bio kod tate... na groblju... Stajao sam dugo... Često odem tamo dok ti radiš...
Goranove iskrene dječje oči gledale su je bolom slomljenog djetinjstva. Ništa više nije kao što je nekad bilo. I nikad neće biti.
Bez Vlade život kao da nema smisla; ali tu su djeca, treba živjeti za njih, bar njima pružiti ljubav i sigurnost. Iva još ne shvaća u potpunosti kako se to dogodilo tati i zašto. A i kako da razumije njegovu smrt, kad je tata bio u civilu; nije imao pušku, nije se mogao braniti, a ubili su ga.
•••
Znam da je noćas Mira na dužnosti u bolnici. Možda ovog trenutka porađa neku ženu i zablista joj radost u očima zbog novog života. Samo neka živi... neka živi... U mislima pokriva dječicu, koja su zaspala bez tatina poljupca za laku noć.
Dragi Bože, molim Te noćas za Miru! Daj joj snage da podigne svoju dječicu, da postanu dobri ljudi Domovini. Molim Te, Gospodine, neka se mir polako vrati u Mirino srce, da noćas u Tebi nađe smirenje i utjehu za svoju ranjenu dušu.
Priča “Ruže za Vladu”, nagrađena je drugom nagradom na Susretu riječi, Bedekovčina 1997. godine.