Evica Kraljić - Između dodira i snova - Nadahnuće ljubavi

U ljepoti jutra zaiskrile mi riječi
Sjurile se mislima žudeći za tvojim
nedostižnim koracima
Okrećem lice vjetru i podatno se nudim
njegovim cjelovima
Dok ti uzdignute glave ubireš rosni poljubac
ruža dijeleći ga pticama
I ostavljaš za sobom kapljice tek
nejasne požude
Negdje u podsvijesti kad dan tromim
koracima ispuni naša iščekivanja
trepere snopovi užarene svjetlosti
plešući bešumno
Zagrljeni daljinom odmaramo svoje
oči na prostrtim stazama čekanja
Ne bole nas lude priče o izgubljenim
ljubavima niti nam muti razum
užurbanost života
Ostajemo čvrsto prizemljeni u
stisku naših ruku uvijek iznova
opečeni dahom treperave mašte
I uvijek iznova zaneseni istim
prizorima dvoje ljubavnika što se
nikada nisu sreli
Kad u dubinama noći izronimo
svoja lica iz čahure nemirnog sna
dovoljan je samo jedan korak
kojim bi zasjale uspavane zvijezde
postavši nadahnuće našim
dozrelim mislima