Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Neispunjeni snovi

Noćas su zvijezde svojim zlaćanim ćilimom, poput raskošne paukove mreže, prekrile nebo. Drhte daleke i sjajne i pretaču se kroz stihove usamljenih poeta donoseći pregršt nadahnuća i blaženstva. U tom moru sjaja i raskoši iznenada, nošena valovima sudbine, pokuca ruka nesreće i promijeni nam prekrasna jutra u jauke boli.

Milan je prošao pakao rata. Još mu u mislima grozničavo tutnje granate i bombe. Tenkovi mu prelaze u snovima gazeći ljudsko dostojanstvo i mir. Ne može vjerovati da je iz toga ratnog pakla izvukao živu glavu. Užas smrti širio se posvuda. Miris paljevine ispunjavao mu je nosnice.

Nije bilo vremena za snove. Sanjat će ih sutra u slobodi. U lijepom domu, kraj tople peći, pričat će svojoj djeci priče o ratu, o junaštvu svojih prijatelja, o srcu što je kucalo za Hrvatsku. Svojoj će Miri ubrati prvu proljetnu ružu iz vrta, na dar. Darivat će ih sve dobrotom i brižljivošću. Podarit će im sebe, samo kad rat prođe...

Ispunjen mislima o najdražima, vraćao se s položaja. Iza njega ostajala je grmljavina bombi i granata. Razarala se Domovina na novogradiškom ratištu. U gradu je trenutačno vladao sablasni mir. Milan se dovezao autom u sâmo središte grada. Čekao je Miru. Treba doći svaki trenutak. Iznenadit će je svojim dolaskom. Boljele su ga ruševine grada. Boljela ga je pustoš ulica,raskidane grane drveća koje su ležale u parku.

Odjednom, grmljavina pakla poput lavine prekrila je grad. Padale su granate posvuda. Željezni leptiri letjeli su nebom. Jedan je od njih doletio do Milana. Krik smrti sledio se na usnama. Srce je stalo, ni za koga više neće kucati. Sanjane snove ubiše neljudi.

U Mirinim očima sjaje suze, suze tuge i patnje.

Uzdasi bola ostaju na praznom jastuku. U sebi nosi ranjenu dušu. Nikada više ozdraviti neće. Drhtavom rukom nježno miluje kosu svoga sina. U njemu vidi voljene oči, osmijeh čovjeka koji je znao donijeti radost. Na licu njihove djevojčice ostaju iskidane niti djetinjstva. Neće biti tate da mu otkrije svoje prve mladenačke tajne. Neće ga biti ni u bolu ni u sreći. Ostat će samo bolna sjećanja. Sve što je Milanovo, boljet će ih do ludila.

Upoznavši Miru, proživljavam njezinu bol. Uvijek sam slaba kad pišem bolne priče. Voljela bih da Mira u snovima pronađe svog Milana, da bar na trenutak proživi željene trenutke sreće. Ali, puno je bola i puno je suza svuda oko nas, na licima djece koja gube najdraže, u srcu žene što ostaje sama, a treba sutra ponovno živjeti.

Putujući s Tobom u mislima, Bože, sve dobiva drugačiji sjaj, sve postaje ostvarivo. I život teče dalje...