Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Uskrsne suze boli

Ma koliko htjela da ne mislim na rat, na sve patnje koje su s njime došle, on je ipak tu, u svakom novom buđenju, u svakoj misli. Poput vina kad se pretače, tako se i u meni pretaču raznovrsni događaji, sudaraju se, dotiču, skrivaju u svojoj bolnoj istini.

Blaženka je imala samo sedamnaest prekrasnih pupova proljeća koji se rascvjetaše zasjavši u svojoj ljepoti. Zadrhtaše latice od dodira njegove ljubavi koja zablista poput sjajne zvijezde.

U danima prije rata svi smo ih mogli susresti kako sretni i zaljubljeni sanjare, puni čežnje, zanosa, mladalačke ljubavi. U tišini njihovih šetnji, samo im je vjetar mrsio kose i samo se kiša stapala s bisernim osmijesima. Njihova su srca osjećala tihu glazbu ljubavi kako struji kroz njih, kako im svaki dodir ruke govori više nego bilo koja riječ. Postojalo je samo njih dvoje, u dugim šetnjama kroz grad, u zaljubljenim pogledima, u ludom kucanju srca, u duši koja je sanjala snove za sutra.

To sutra je došlo... Prebrzo... Ratno i beskrajno razorno, ubilačko... Razbilo se na tisuće komadića, rasulo posvuda, zaboljelo do vječnosti. Ugašena je jedna mladost, slomljena jedna ljubav. O, kako bolno vjetar cvili! I kiše liju bez prestanka, tople kiše iz očiju svih koji su je voljeli.

Nje, Blaženke, nema!!! Kako bole sjećanja na nju! Kako ranjavaju kad se pojave u mislima. Ona spava snom vječnosti. I neće se probuditi ni kad munje zablistaju na nebu, ni kad oluja zapleše svoj ples strave u njegovoj duši. Nema Blaženke, nema proljeća; neće se rascvasti neprocvali pupovi... Srce je stalo, ne kuca za njega. Duša je otišla nebeskim stazama, ostavila ga je samog.

Samo Igor zna kako mu je! Ubili su mu najdražu ljubav, njega ranili do boli. Jedna izdajnička granata uništila je sve snove, razorila dom, vezala ga za invalidska kolica. A tek mu je dvadeset godina. Mladost koja bi trebala sjati poput zlata, najljepšim sjajem života. Trebao bi sa svojim vršnjacima ići na ples... Plesati do zore... s Blaženkom...

Uskrs je! Uskrsno jutro prosipa Božji blagoslov na sve nas. Uskrs bez Blaženke! Zašto??? Kad bi bar mogao izaći iz svojih invalidskih kolica, stati na svoje noge, osjetiti u venama kolanje krvi..! Kad bi mogao škarama izrezati ove ratne godine i kao nekada čekati na nekom uglu svoju Blaženku..! Darivati joj cvijeće u divno uskrsno jutro. Kad bi mogao..!

Ali, to su samo bolne želje što mu stežu već ranjeno srce. On dobro zna da je Blaženka negdje s anđelima, nedostižna, nezaboravljena. Za Blaženku teku suze u Igorovoj duši, uskrsne suze darovane srcem, pune ljubavi i boli, suze zatomljene duboko negdje u njemu, skrivene od dodira, od traženja, od uzaludnog čekanja. I samo za Blaženku uvijek će sjati svijeća ljubavi u njegovoj duši, u ranjenom srcu, u nepreboljenoj boli, u danima tuge i samoće.

Samo ćeš Ti, moj Bože, ponekad moći zaviriti u njegovu ranjenu dušu i molim Te da tada Igor u Tebi nađe Tvoj mir i Tvoj blagoslov za godine što teku bez Blaženke...