Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Osmijeh za voljene sinove

Upoznale smo se sasvim slučajno, na kraju rata. Kažem, na kraju, jer nad gradom više ne dolijeću sijači smrti, jer noći nisu izrešetane rafalima, jer ne cvile pre-stravljeni psi tražeći sigurnost. Za nama su ostale godine za vječnost, uokvirene u svojim smrtovnicama, bolne i razorne u svakom novom listanju. Na žalost, uvijek će se iz početka listati i uvijek će jače boljeti, možda zatomnjenom patnjom, možda u iskričavim suzama uzaludna čekanja.

Jesenje kiše kao da sa sobom donose raskoš mira i blagostanja. Teku smireno. Hodajući pod kišobranom na trenutak, zaboravljamo bol. Ali, ni ova sitna, hladna kiša ne može sprati to nešto »strašno« što visi u zraku, što nas guši, što nam razara snove, što nam ubija sutrašnjicu.

Bojimo se. Ako... ako iznenada sruče svoj smrtonosni bijes na nas... Ako nas počnu razarati, ubijati... Ako... Sve moje sjetne misli, sva moja razmišljanja o nekom ludom iščekivanju pakla, sve to nestaje u priči tete Jele.

Susrele smo se na duhovnom seminaru. Došla sam da obnovim svoju dušu i ponovo sastavim sebe od sitnih komadića straha, rata i čekanja. Sjela je pored mene. Imala je šezdesetak godina, a možda i koju više. Malo jača, nasmiješena i dobrostiva lica. »Blago njoj, kad joj sreća u očima blista!« Prekorila sam sebe zbog svoje zavidnosti. Ta, svatko ima pravo na sreću.

Božje riječi koje nam je naš župnik ulijevao u duše bile su poput dragocjena melema koji se stavlja na ranu da bi zacijelila i ojačala nas. Tog tjedna smo se ponovno rodile i shvatile da smo Božja djeca i da nas svi mogu napustiti osim Boga.

Teta Jela ima pet sinova, pet hrvatskih branitelja, pet hrabrih vojnika. Molila se za njih, zazivala Božju milost, darivala Bogu tisuće molitava. Nije marila što je u Dragaliću ostala njezina obiteljska kuća i što su nove kuće njezinih sinova zapaljene, pa su morali na brzinu napustiti svoja ognjišta. Postali su prognanici.

Nije plakala što je otišla samo s balonerom preko ruke, koji s ponosom i sada nosi. Ustrajala je u svojim molitvama. Sinovi su se hrabro borili, branili svoju rođenu grudu, prošli sav pakao rata, ali su preživjeli. Vratili su se svojim kućama, svojim ženama i dječici. Vratili su se majci. U njezinu srcu oni žive. Oni su njezin ponos, njezina radost, njezin život.

Sada znam zbog čega blista osmijeh na njezinu licu, zbog čega joj u očima titraju iskre radosti kad joj koji od njih dođe. Teta Jela sada živi u stanu, na četvrtom katu, osjeća se kao ptica u kavezu, jer noge je bole i ne može često silaziti da povede koje unuče u šetnju. Sanja o svojemu velikom vrtu, o kravama i svinjama koje je s ponosom uzgajala, o svojoj kući.

Sve su to samo snovi, ona to zna, ali je sretna kad se i u snu vrati na prag svojeg doma. Njezine molitve postale su poput nepresušne rijeke, nema im kraja. Njihov je vapaj, Gospode, upućen Tebi. Ti si jedini koji sve čuješ, koji tuguješ s nama i s nama se raduješ.

Zato Te molim, Gospodine, daj snage teti Jeli da se ne obeshrabri, da ostane uvijek nasmijana, puna brižnosti i majčinske ljubavi. Hvala Ti što si joj sačuvao sinove i što se zbog toga nije ugasio osmijeh na njezinu licu.