Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Ni umrijeti na svom ognjištu

Pala je suza. Skliznula je skrivena između bora oko očiju. Te bore su izniknule poput gljiva, brzo i iznenada. Još im nije bilo vrijeme cvjetanja, a već su cvale. I brige su se nizale jedna za drugom, sve teške i nerješive. Boljelo je duboko u duši. Gušilo je u srcu. Stezalo je u grudima. A trebalo je živjeti, pronaći novi dom, biti opet čovjek od jučer.

Napustili su svoje selo, svoj Dragalić, dok su ga zlatne zrake sunca tog ljeta kupale. Ponijeli su sa sobom miris tek pokošenog sijena, sjećanje na rodne njive, još toplo mlijeko tek podojenih krava. I otišli su prije dva ljeta.

Bilo je teško objasniti hendikepiranom mladiću sve ono što im se događalo pred očima, tu mržnju dojučerašnjih susjeda i prijatelja. Željko je imao svoj svijet, svoje dvorište, svoj zatvoreni krug življenja. Još uvijek ga bole ostavljene, drage, stvari i nikako da shvati zbog čega je u jednom trenutku srušen njegov svijet igre i djetinjstva.

Poput mnogih prognanika s napuštenih ognjišta i njegovi roditelji, mama Ljerka i tata Bajo (po tom nadimku su ga svi poznavali), dobili su kuću za stanovanje.

Čežnja za Dragalićem stezala im je srca i, negdje u dubokoj samoći njihovih duša, boljela do ludila. Sve stečeno tijekom godina rada bilo je izgubljeno. Kako se rat sve više razbuktavao, tako su saznali da im je kuća spaljena. I u najvećoj boli tješila ih je jedna misao za koju su se hvatali kao davljenik za slamku spasa.

Znali su da će jednog dana prestati ovo ratno ludilo, da će se vratiti na svoja ognjišta, sagraditi nove kuće, udisati miris svojih livada, orati svoje njive... I bit će sretni u dugim zimskim večerima kraj tople peći uz prgršt obnovljenih uspomena. Ali, ponekad i snovi postaju bolni i bole do ludila, umiru neostvareni...

Bajo se razbolio. Proći će. Malo lijekova, mirovanja i opet će stati na svoje noge; ta njemu je tek pedeset i neka; čovjek u punoj snazi. Odlazi u bolnicu, od liječnika do liječnika, noseći hrpe papira i sve manje nade za ozdravljenje. A tako mu je potrebna snaga, volja za životom. Mora ozdraviti, jer kad se vrati jednog dana u svoje selo, trebat će sagraditi novi dom. Mora ozdraviti i zbog Ljerke, jer ona je tako krhka i nježna žena i teško joj je samoj sa Željkom, kome su oboje itekako potrebni.

Bajo je sve više venuo. Od nekad jakog i visokog čovjeka ostala je samo sjena sa srcem koje je kucalo i željelo povratak kući. Ponekad je mislio da bi ozdravio kad bi mogao bar na trenutak biti na svom zgarištu, na svojoj zemlji. Zar ni umrijeti neće na svom ognjištu?

Sklopio je zauvijek svoje umorne oči, s nekim skrivenim smiješkom, znajući da ga Ti, Gospodine, čekaš na putu kamo je pošao. Stojeći između mnogobrojnih ljudi koji su došli na njegov posljednji ispraćaj, molila sam Te, Bože moj, da ovom čovjeku pružiš novi dom pun topline i brižnosti u Tvom Kraljevstvu. Neka u Tvojoj blizini osjeti pravi raj blagostanja i mira kao što je to imao nekada živeći na svom ognjištu.

Njegovi najdraži, koji su ga ljubili u njegovu zemaljskom životu, svojim molitvama, dugim kao nepresušne rijeke, grade put do Tvoga srca i žarku želju da zajedno s Tobom kroče na svoja porušena ognjišta. Voljela bih, Gospodine, da Ljerki daruješ beskrajno mnogo snage i zdravlja, da bi mogla još dugo, dugo pomagati svome hendikepiranom sinu. Bez nje bi Željko bio negdje u nekom domu sâm i nesretan bez njezine ljubavi.

Hvala Ti, Bože, na svim radostima kojima ćeš ovu malu obitelj darivati jer samo Ti možeš utješiti ranjene duše koje vape za Tvojom ljubavlju.