Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Samo igra...

Zrno nade, posađeno na dnu srca, strpljivo čeka svoj trenutak klijanja. Proljeće će ga nesebično darivati toplinom svog dolaska, kiša će ga zalijevati vrelim nebeskim suzama, vjetrovi će ga raznijeti do srdaca punih ljubavi i čekanja. I sjeme mora rasti i postojati. Jer, čekano je i suviše željno, ustreptalo, drhtavo, očiju okrenutih stazama nade.

Ali, od svega, rodio se samo crni dan, dan tuge i žalosti, dan neočekivan i neželjen...

Monika je stajala poput mramorne statue, isklesane rukama nadgrobna umjetnika. Samo drhtava ruka, u kojoj je držala bijeli papirić, odavala je znake života. Sva nada, sve čekanje, svi snovi o ponovnom susretu, sve je nestalo u riječima otipkanim na ovom malom papiriću. Zašto? Zašto?... Čekala ga je cijelu godinu, sasvim sigurna u njegov povratak. Ta, mnogi su zarobljeni, a onda i razmijenjeni. Neki su se vratili, doduše, bolesni, iscrpljeni i jako umorni, ali došli su svojim kućama. Njoj su rekli da je Zlatko živ, ali ne znaju zašto ga nisu razmijenili skupa s njima.

A Zlatko je bio hrabar borac, neustrašiv, srca prepuna ljubavi za Domovinu. Htio je da svojim sinovima bude ponos, otac koji brani napadnuto ognjište. Želio je da Ivan i Josip imaju djetinjstvo, ali ne ratno, isprekidano rafalima i bombama, te zračnim i općim opasnostima. Uništivši dva neprijateljska tenka, pao im je u ruke.

Odveden je u logor. Monika se sve do danas nadala njegovu povratku. Ali, ovaj bijeli papirić, što podrhtava u njezinoj ruci, srušio je sve njezine nade, ubio dane čekanja u njoj. Kako će svojim sinovima, tako nejakim dječacima, od četiri i od pet godina, kako će im stati pred oči i reći istinu? Treba imati i hrabrosti i snage za takvo nešto, a ona se osjećala tako skrhanom i ranjenom.

Rat je pri kraju, ljudi popravljaju porušene domove, grad ponovno oživljava. Budi se život, vraća se sve iz podruma i proljeće nas dariva ljepotom. Kao u snu, Monika je pošla vani da pozove svoje male sinove. Ako bude imala hrabrosti, reći će im odmah o smrti njihova oca, kojega su i djeca željno čekala.

Djeca su bila zanesena igrom:

– Josipe, ubio sam te! Gotov si... Predaj se!... – vikao je postariji dječak.

– Nisam gotov... Nisi me ubio... Sakrio sam se...

Ugledavši majku, suznih očiju, Josip je potrčao prema njoj. Okrenuo se dječaku čija je puška bila jos uvijek »uperena« prema njemu i sav hrabar iza majke povikao:

– Vidjet ćeš ti kad dođe moj tata! Moj tata je pravi junak! Nećeš me tada ubiti! Moj tata je najjači...

Veliki dječak pokunjeno je otišao jer suze u Monikinim očima govorile su umjesto riječi.

– Mama, zasto plačeš?

Ivan ju je zagrlio te, ne znajući zašto, i njemu su potekle tople dječačke suze.

Moniku je zaboljela ova dječja igra, jače nego što je pretpostavljala. Znala je da će se ona iz dana u dan ponavljati, a Zlatka neće biti više nikada. Na koga će se dječaci hrabriti?

Sutra će im reći pravu istinu o voljenom tati, neka još noćas, u svojim snovima, prožive jednu noć čekanja.

U nijemoj tišini ove užasne noći Monika druguje s jedinim prijateljem koji je nikada nije iznjevjerio i koji je nikada neće napustiti. On razumije njezinu bol, jedini On zna darivati ozdravljenje ispaćenoj duši koja vapije za riječima smirenja i dobrote.

Danas je to bila samo igra, obična dječja igra, u kojoj je Monika bila tako ranjena; a pogotovo dječaci, kad budu saznali da više nemaju dragog tate, kako će živjeti dolazeće dane?

Noć Moniku nije darivala snovima: istina je suviše boljela. Samo su molitve Tebi, Gospodine, upućene iz dna duše, tiho zvonile tamnom sobom i samo si Ti bdio u njezinoj ranjenoj duši...