Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Ranjeno srce

Zlatne zrake sunca nestaju u naručju sumorne večeri. Nestaje još jedan dan, protkan tisućama riječi, želja i nada. Ljudi su naoko bezbrižni, čak i sretni, zbog dana koji se »poput kradljivca« provukao pored njih. Na nečijem licu smijeh, na nečijem radost, a možda i trun tuge zablista u nekom oku. U srcima ova monotona večer stvara stihove, neizrečene, još nenapisane. Svakog od ovih užurbanih ljudi negdje čeka topla riječ, nježan zagrljaj ili poljubac zahvalnosti. Isprepliću se prsti, kucaju nemirom srca, oči traže poznata bića.

A vani proljeće: priroda je istknula ćilim prekrasnih cvjetova i prostrla ga po našem lijepom parku. Dah sreće i zadovoljstva osjeća se posvuda. Iako je rat za nama, iako nam u srcima više ne tutnje bombe i granate, iako nam paklene detonacije ne razaraju donekle mirne snove, ni sada u buketima ovoga divnog, mirisavog proljeća nitko od nas ne može zaboraviti vrijeme rata. Previše je dubokih i bolnih ožiljaka u srcima, u srcima što krvare noseći u sebi bolne uspomene. Jer, rat je zlo koje nam je ubilo najdraže sinove, razorilo domove, prognalo ljude s njihovih dragih ognjišta.

Ove proljetne večeri, u ovom gradu, ovjenčanim mirom, postoji jedna žena na čijem licu sjeta gradi svoj dom. Njezine su oči uplakane, zalivene dugim, praznim večerima tuge i bola. U njezinom se naručju anđeoski smiješi malena djevojčica koja tek progovara svoje prve riječi. Samo pogled na tu prekrasnu djevojčicu daje Kristini bezgraničnu snagu, moć svladavanja; zaustavlja u njoj duboke uzdahe bola, rijeku uspomena na dragoga i voljenog čovjeka.

Sjeća se Kristina svog Ivana, svoje prve ljubavi, i bolno gleda prsten na svojoj ruci. Svega nekoliko mjeseci zajedničkog života, bezbrojnih sanjarenja o budućnosti, o novom domu, koji su uz pomoć roditeljâ počeli graditi, bilo je premalo za zaljubljene poput Kristine i Ivana. Tek kad je rukom dodirnuo to malo, još nerođeno, biće, koje je oživjelo u utrobi njegove Kristine, Ivan je shvatio da mu je dragi Bog ispunio sve skrivene mladenačke snove. I bio mu je zahvalan nalazeći ga u svakodnevnim molitvama.

Ivana više nema. Ovo ratno ludilo ubilo mu je dušu i srce. Prestalo je kucati mlado Ivanovo srce za Kristinu, za nerođeno biće u njoj. Ivan nije dočekao dan Kristinina porođaja. Nije nikada saznao da je tog dana, kada mu je granata raznijela mlado tijelo, Kristina rodila zdravu, prekrasnu djevojčicu, njegovu Anu, o kojoj je toliko sanjao.

Kristina je živjela od sjećanja koja su svakim danom sve više oživljavala.

Dozivala je Ivana u mislima nudeći mu njihovu malu djevojčicu da je povede u šetnju, jer očevi obično obožavaju svoje djevojčice. Ali, njezino ranjeno srce, bolni uzdah iz grudi sve ju je vraćalo u svakidašnjicu, u život koji je tekao bez Ivana. Trebalo je živjeti i buditi se sa spoznajom da više nema onoga dragog čovjeka koji ju je ljubio više od ičega. Dok je pod srcem nosila to malo biće, nije ni slutila da će u jednom trenutku doživjeti i radost zbog Ane i neizlječivu bol zbog Ivana. U njezinom ranjenom srcu nikada neće prestati ta strašna bol.

Znala je da iz njezinog života nikada neće isčeznuti slika čovjeka čije dijete sada spava bezbrižnim snom. Samo zbog Ane Kristina zna da mora biti jaka i hrabra i samo zbog Ane pokušat će se radovati novim buđenjima.

Prišla je prozoru. Noć je polako širila svoj crni plašt nad gradom. Vjetar je na mahove donosio miris jasmina u njezinu sobu. Zvijezde su tiho plovile nebom.

Nagnula se nad krevetić: Ana je spavala. Pomilovala je nježno njezine male obraze. Tu je sada Ana, i samo Ana. Živjet će zbog nje, borit će se sama, bit će zaista prava majka. Shvatila je da će vrijeme zaliječiti njezino ranjeno srce i da će mala Ana izbrisati bar na trenutak tugu iz njezina života. Zaspala je držeći njeznu Aninu ručicu, a na njezinim usnama prvi put nakon duge patnje zablistao je bezbrižan smiješak jer anđeli su noćas bdjeli nad snom njezine djevojčice. U toplom Božjem Srcu Kristina je našla spas za svoju dušu, tiho smirenje, utočište za svoje ranjeno srce. Znala je da će im dragi Bog darivati mnoge sretne dane i da ih nikada neće iznevjeriti. Uz takvog prijatelja, Kristina je utonula u mirne snove još čvršće prigrlivši svoju malu djevojčicu.