Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Hladni zagrljaj

Kad imaš sedamnaest godina, tada ti se čini da s tobom plešu svi leptiri svijeta, da u malenoj kapi rose koja zablista na prekrasnoj ruži vidiš same bisere kako se sjaje na suncu.

Kad imaš sedamnaest godina, tada osjećaš kako ti srce ubrzano tuče, dok ti se oči srećom orošene kupaju u nečijem dragom pogledu.

Kad imaš sedamnaest godina, tvoji skriveni snovi nečujno plove, nošeni valovima uzdaha i sanjarenja, sve do dalekih, sjajnih zvijezda...

I Josip iz moje istinite priče imao je sedamnaest godina toga ljeta kada su već počele padati prve bombe i granate. Samo nekoliko dana prije nego se nad Novom Gradiškom izlila prva kiša granata, njegovih je sedamnaest godina već bilo slomljeno.

Dogodilo se to jednoga prekrasnog dana čija se vrelina mogla rashladiti u bistroj vodi neke rijeke. Onaj hladni zagrljaj vode koji je Josip tako željno očekivao, rasplinuo se poput sitnih mjehurića, dok mu je mlado tijelo ostalo nepomično.

Vodene ruke koje su ga slomile, ostavile su zauvijek bolne tragove na Josipovu tijelu. Redale su se operacije, jedna za drugom, ali sa sve manje nade u ozdravljenje.

Od tada je prošlo sedam godina, predugih sedam godina nade, strepnja, suza i bola. Dogodio se pravi pakao rata, zablistao je »Bljesak«, zasjala je »Oluja«. Sve je prošlo mimo Josipa koji sada ima dvadeset i četiri godine, nalazi se u Varaždinskim toplicama na dugogodišnjoj rehabilitaciji. Jer, njegove su ruke bez života, kao i ostali dijelovi tijela. Samo njegove lijepe oči sjaje iskrom života koja se pali čuđenjem, neshvaćanjem svega što mu se dogodilo. Zašto? Nikad mu nitko neće dati odgovor na ovo tako kratko i bezazleno pitanje. Samo Gospodin zna, samo On je taj koji će u pravom trenutku reći istinu. Tada ta istina neće više boljeti, neće je Josip osjećati u svakom novom buđenju dana, u rijeci života koja prebrzo protječe kraj njegove bolesničke postelje.

Ove priče ne bi bilo da nisam slučajno upoznala jednu tihu, simpatičnu ženu koja kroz život ide uzdignute glave, hrabro noseći svoj križ. Čak i njezine oči skrivaju tugu ne želeći svojim bolom nikoga zaduživati za žaljenje niti ga opterećivati svojom istinom.

Josipova majka svake nedjelje dolazi u našu crkvu. Svake nedjelje pod misom pružamo si ruku želeći Kristov mir jedna drugoj. I sasvim slučajno, jedne nedjelje, pred misu, otvorilo se majčino srce. Pokazala mi je slike svojih sinova, mlađega, nasmiješenog dječaka, i Josipovu. Ništa neobično dok nisam ugledala Josipa u invalidskim kolicima.

Nova Gradiška je malen grad i svi mislimo kako sve znamo o svakome, ali sada se ispostavilo da to nije baš tako. Tada se otvorilo srce majke koja godinama tuguje za svojim bolesnim sinom. I ne žali se, Gospodine! Ti je hrabriš, vodiš je kroz život, kroz onakav život kakav si namijenio njoj i njezinom Josipu. Ona Ti vjeruje, molitvama Te daruje. Ljubi Te jer Ti si jedini koji joj u trenucima tuge i bola; kada joj slome srce, donosiš unutarnji mir, dodiruješ majčino srce vrelom nadom da će jednom, tamo u vječnosti, tamo uz Tebe, samo s Tobom pronaći svoj sretan kutak za sebe i za svoga voljenog sina.

Na kraju ove bolne priče, Gospodine, hvala Ti što su skrivene suze u očima ove žene, što ne baca drvlje i kamenje ni na koga zbog nesreće svoga sina, što Te molitvama neprestano i iskreno zaziva, što traži u Tvom Srcu svoj mali kutak mira i spasa za svoju dušu, za dušu svoga sina koji sretno pridigne glavu s kreveta kad u svojoj bolesničkoj sobi ugleda dragu majku kako mu dolazi u posjet.

Prolazit će godine, tužne i dugačke. Samo ćeš Ti, Gospodine, u ova napaćena srca ulijevati pokoju kap svoje ljubavi i zalijevati bolne rane na Josipovom mladom tijelu, kao i rane na srcu njegove majke koja će Te molitvama vječno tražiti.

Pomozi joj, Gospodine, da i dalje svoj križ nosi s radošću, da ne posustane na tom putu; pomozi joj zbog Josipa, koji je može zagrliti samo pogledom, jer ruke su mu bez života, kao i ostali dijelovi tijela.