Evica Kraljić - Između dodira i snova - Dremljive muze

S jutrom su nestale sve
dremljive muze sa moga jastuka
Pakosni dan zakoračio prostorima
uzdrmane mašte
Sunce rasprostire svoj veo crvenog
žara pod mojim nogama
Ako se ne opečem na vatri nostalgičnih
želja
otvorit ću vrata slapovima
čežnje neka zapljuskuju svojom
znatiželjom
sva korita praznih čula
Neka me ljube daleke riječi ispletene
dodirima
hladnih slutnji
I opet kad me zavjesa noći zagrli
istiskujući sve nemire u meni
usnut ću s novom pjesmom u
mislima
iznova budeći dremljive muze
što koracima zvijezda
plešu iznad moga uzglavlja