Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Uvijek s tobom, anđele!

Srce mi je drhrtalo kao mlada stabljika na vjetru dok sam u ruci držala tek dobiveni papir koji je pristigao faksom. Na njemu je bila slika meni nepoznata mladića, a ispod slike moji stihovi iz zajedničke zbirke poezije »Najljepša moja«. Slavica, moja draga prijateljica iz Slavonskog Broda, poslala mi je ovaj dopis iz njihova dnevnog tiska, nad kojim moje srce sada žalosno tuguje.

Jedinom sinu, Dejanu, umjesto rođendanske čestitke, raskoši slastica i gorućih rođendanskih svijeća, za tužno sjećanje neutješni roditelji podarili su mu moje stihove:

Puno je pokošenih mladosti zauvijek sklopilo oči. Puno je suza isplakano zalijevajući tišinu grobova.

Ne poznajem Dejana iz Slavonskog Broda, ali boli me njegova sudbina, ta prekinuta mladost jer Dejan je imao samo dvadeset i jednu godinu. Samo dvadeset i jedno proljeće cvalo je u njegovu srcu, njegovanom najnježnijom ljubavlju njegovih roditelja.

Jedini sine, nezaboravljeni anđele, tuguju tvoji roditelji, tugom zalijevajući sve tvoje godine. Vraćaju se u dane tvog djetinjstva, putuju od uspomene do uspomene tražeći iskru življenja u svakom tvom proživljenom koraku. A tvoji su koraci ostali posvuda oko njih, u nijemoj tišini samotnih noći, tvoji koraci u buđenju svakoga dolazećeg dana. Skupljaju neutješeni roditelji rasute riječi tvoje od prijatelja, susjeda, rođaka. Negdje si već nešto rekao, učinio, darovao i neka sve to bude topla i nježna uspomena ovoga zemaljskog života, poklonjenog njima. Kako mi je teško zbog ovih pokošenih mladosti, zaustav-ljenog poljupca, snažnog kucanja zaljubljenih srdašca, tihe molitve neizgovorene do kraja. Boli me ova neizvjesnost, čekanje, i samo čekanje, vapaj za slobodom, za ugaslom vatrom zarobljenih ognjišta.

A tek si procvao, Dejane, cvijete, zalijevan ljubavlju svojih roditelja. Pokosili te neljudi jednog jutra, jednog dana, jedne lude ratne godine. Ima te posvuda, Dejane, u srcima mnogih roditelja koji oplakuju svog Mirka, Tomislava, Luku, Zvonka... koji su negdje s tobom u carstvu vječnog života. Koliko je samo pokošenih mladosti, ugaslih ljubavi, razorenih duša svuda oko nas!

A sve zbog nečijih glupih ideala, sve zbog ljudi bez srca. Uvijek s tobom, anđele, na kraju moje tužne pjesme, riječi su tvojih roditelja. Nema tih cvjetova na tvom grobu koji će njima utjehom biti jer najljepši cvijet više nikada procvasti neće. Najljepši cvijet sniva snom vječnosti, pokošen zauvijek rafalima smrti.

Spavaj, anđele, spavaj, Dejane; neka ti anđeli otvore rajska vrata i neka ti nebeski prijatelji budu, neka te vode stazama Božjim, do uskrsnuća i novog života.

Bože, prijatelju žalosnih, zvijezdo sreće osamljenih, utjeho tužnih, radosti postojećih, molim Te u tišini ove hladne večeri, usidri malu iskru smirenja u ranjenim dušama Dejanovih roditelja. Budi nadahnuće njihova buđenja, izvor vječnog života, budi pastir njihove ranjivosti, budi im prijatelj, najdraža utjeha u boli.

Uvijek s tobom, anđele, jedini sine, najdraži Dejane, pokošeni cvijete!