Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Tata spava, dušo!

– Dida, gdje je moj tata?

Osjećao je kako ga probadaju neki nevidljivi noževi usred srca. Zastao mu je pogled na prekrasnom licu malene dvoipolgodišnje djevojčice. Nevine očice gledale su ga iskreno, a tako bolno i razorno za njegovu dušu, za očinsko srce, za darovan život, sada mrtvome, sinu.

– Tata spava, dušo!!!

To će joj reći sada, samo sada, kad je Andrijani nešto više od dvije godine, i možda još koju godinu. Lagat će sebi da bi svojoj unuci darovao poneki dan radosnog čekanja. Jer, ona će se nadati, živjeti za tatino buđenje. U bučnim dječjim igrama zaboravit će na trenutke ta bolna čekanja.

U kuću mojih roditelja ušao je visok čovjek, dobrostiva lica, radosnih očiju. Po svemu jedan običan čovjek, sretan, čovjek iza koga se proteže niz dugačak možda nekih šezdesetak godina. Sjedio je i pijuckao kavu. I riječi su počele padati o ratu, o danima pakla u njegovu selu Mačkovca, o spaljenim domovima. U oku mu zasvjetluca suza, u grlu mu stade riječ, tuga je čekala svoj trenutak istine.

Braneći selo, poginuo mu je sin, njegov jedini sin, njegov Marijan.

– Kuću smo popravili, ali mog mi Marijana nitko ne može vratiti. Sjećam se dana njegova pokopa. Nemilosrdno su nam tukli selo, Sava nas samo dijeli od njih. Jedva smo ga pokopali, dan je bio pravi pakao...

I što reći ovom čovjeku komu na licu leži neizlječiva bol. Kako ga utješiti, kako mu poželjeti godine sreće, dane smijeha kad nema sina koji bi mu radošću ispunio dolazeće godine starenja?

Andrijani su sada samo četiri godine. Tugom kuca srce djevojčice koja nema svog tatu. Nema tatine ruke da je pomiluje po kosi, da je vodi u duge šetnje uz Savu, da joj priča bajke, da joj ponekad otpjeva uspavanku...

Umjesto tatine ruke, kad dođe svome didi u Mačkovac, povest će je dida uz Savu. Putem će ubrati poneki cvijetak i uz priču došetat će do groblja. Svaki cvijetak koji Andrijanina ručica stavi tati na grob, bit će nezaboravan doživljaj za starog čovjeka kojemu jedino Andrijana može biti utjeha i život što teče dalje.

I tako, bit će dana i godina kada ćemo na ulicama u sasvim običnim šetnjama, ili bilo gdje drugdje, susretati ljude, nasmijane i sretne, a nećemo znati da im je srce ranjeno, neizlječivo, da im je duša probodena bolom.

Nosit će ti ljudi svoje tužne životne priče u sebi i možda će netko imati vremena pa stati i saslušati njihovu bol. Jer, takvim ljudima dobra ispovijed njihove tuge, koju netko prihvaća slušati, zaista mnogo znači. To su drage i najdraže uspomene o voljenom biću kojega su ljubili u svome zemaljskome životu.

O Bože, kako te iskreno molim da u srcu male Andrijane bude uvijek dio ljubavi tate koji se beskrajno radovao njezinom rođenju i anđeoski smiješak darovan svome didi u Mačkovcu, kome Tvoj blagoslov donosi utjehu i život za sve njegove buduće dane bez voljenog sina.