Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Cjelov smrti

Volim kada proljetna večer lagano silazi nad gradom i svojim tamnim plaštem grli sve pred sobom. Zagrljaj nadolazeće noći podrhtava ljepotom iščekivanja. Osluškujem nježno šaputanje rascvale trešnje čija se bjelina ne može sakriti ni u mraku. Procvjetale ruže iz mojega vrta opijaju me svojim mirisima.

I umjesto da i nadalje uživam u ljepoti proljeća, da se divim rađanju prvih zvijezda, iznenada u moje misli došeta lik tete Ane. Poznavala sam je i prije rata, ali samo iz grada, onako u prolazu. Naše je sadašnje poznanstvo počelo na moru gdje smo bili na odmoru kao obitelji ranjenih hrvatskih branitelja.

A teta Ana? Bila je sva u crnome, s crnom maramom na glavi. Imala je nešto više od šezdeset godina. Nisam trebala o njoj satima razmišljati, odmah sam primijetila more tuge u njezinim krupnim zelenim očima. Znate li za kime su tugovale te oči? Za kime su suze iz njih tekle? Za kime je srce majke bolovalo?

Stjepan je bio jedini sin tete Ane, njezin miljenik, njezina desna ruka u svemu. Uz Stjepana, teta Ana nije razmišljala o nabavci drva, o rezanju, slaganju. Stjepan je vodio brigu za sve u kući. Brinuo se i za svoju mlađu sestru Katicu koju je neizmjerno volio. Bila su to djeca koja su rasla bez oca. I teta Ana je radila, sve do svoje mirovine, kao čistačica u jednom poduzeću i teško zarađivala svoj kruh da bi prehranila svoju dječicu. Što god je mogla, sve bi za njih učinila, sve bi njima pružila. Znala je, kad odrastu i kad stanu na svoje noge, neće zaboraviti svoju majku koja je sav svoj život njima podredila.

I baš kada je krenulo, kada su lijepo uredili svoj stan, kada je Stjepan izrastao u krasnoga, visokog mladića, kada se zaposlio, bljesnuo je rat. Sa srcem za Hrvatsku i Stjepan je bio od onih koji su među prvima stali na braniku Domovine. Ljubio je svoj grad, svoju ulicu, svoju sestru i svoju majku, borio se za njihovu slobodu. Znao je, ako pobjegne, ako se sakrije daleko od ovoga ludog razaranja i ubijanja, neće imati nikada svoj mir, neće osjetiti onu ljubav koju Domovina vraća za svaku stopu oslobođenja.

Jednoga dana došao je kući s položaja. Bio je umoran, zablaćen, neispavan. Bit će nekoliko dana kod kuće, a onda opet na bojište sa svojim prijateljima. Sretne su oči majke koje ga sada gledaju i sretne ruke njezine koje mu jelo spremaju. Bit će brzo, samo što nije, a onda će u podrum, jer dušmanin je već počeo svojom glazbom ludila.

I nije stigao ni zalogaj pojesti, ljubavlju priređen, nisu ga se stigle majčine oči nagledati. Granata, koja je toga trena eksplodirala u njihovoj kuhinji, spustila je svoj cjelov smrti na Stjepanovo srce. Izdahnuo je na putu do bolnice. Njegova majka je teško ranjena. Kad je došla k svijesti, nije znala da njezin jedini sin već spava snom vječnosti, da se više nikada neće probuditi. Na pogrebu nije bilo majke da svojim suzama zalije njegov ispraćaj na vječni počinak. Tužnoj majci ostala je kći, sada već djevojka, da je tješi, da joj stare dane ispuni živošću. Sjećanje na jedinoga sina i brata neće nikada izbljedjeti u njihovim srcima, mislima i djelima.

Sve je upućeno Stjepanu koji je s Tobom, Gospodine, koji u Kraljevstvu Tvojemu svoj novi dom uživa. Molitve majke i sestre dopiru do Tebe, vapaj ljubavi nikad neoplakane. A Ti ga čuvaj, Gospodine, za njih!

S tetom Anom u mislima završavam ovaj dan. Osjećaj proljeća, umjesto sreće, počinje boljeti. Zbog tete Ane, zbog Katice, zbog mladoga Stjepana, čije srce prestade kucati, zbog mladosti koja zgasnu jedne ratne godine.