Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Vesnino proljeće

Kiša koja rominja kao da mi dodiruje dušu; osjećam u sebi prve proljetne pupove tek nabrekle na zelenim granama trešanja. Neke su već procvale u ljepoti snenoga buđenja, a neke će se tek za koji dan probuditi. Kada sunce prvim jutarnjim poljupcem dodirne svaki trešnjin cvijet i kada se probude prve lepršave letjelice, vrijedne pčele, otpočet će ispijanje zlatnih pehara opojnoga napitka koji će iza sebe ostaviti rađanje zelenih, a kasnije i zrelih plodova.

I Vesna je bila krhka poput prvih proljetnih pupoljaka, djevojka koja je od prvoga dana stupila u obranu Domovine. Vitka poput mlade srne, nježna poput šarenih leptira koji puni znatiželje oblijeću cvijeće, Vesna je bila neustrašiva, hrabra, nadasve razborita djevojka.

Na svojim nježnim djevojačkim ramenima nosila je pušku, jer branila se Domovina, branilo se njezino selo, s čijeg je praga bila protjerana. U njezinoj kući, sada okupiranoj, ostale su skrivene djevojačke tajne, ostala je prva mladenačka ljubav, ostao je dio života za kojim je Vesna neizmjerno čeznula. Netko je drugi ubirao ruže iz njezina vrta, netko je drugi uživao u ljepotama zelenih livada. Ali, i u tim razmišljanjima tješila ju je jedna misao: Onaj tko joj je oteo djetinjstvo s rodnoga praga, onaj tko joj uzima mladost da bi ostvario neke svoje lude ciljeve, ne, taj ne može uživati u blagodatima slavonske zemlje koju je Vesna ljubila. Neće mu se otvoriti slavonsko sjeme i neće proklijati jer nije bilo ljubavlju zalijevano.

Vesna je bila prijatelj, pomoćnik svakome ranjeniku; svi su je poznavali, na neki svoj način voljeli. Bila je ponos majci, a ujedno i majčina skrivena bol. – Mogla je biti tu u gradu, mogla se negdje zaposliti... Mogla je raditi bilo što... Samo da je uz mene. Bojim se za nju...

Majčino je srce jecalo skrivenim bolom jer nije htjela da je Vesna vidi sa suzom u oku. Jer, ona je ne bi poslušala. Vesna je hrabro išla putem koji je odabrala. Ljubila je svoju Hrvatsku, svoje selo, svoju Novu Gradišku. A njih je neprijatelj razarao, uništavao, palio.

Prošla je najteža, najrazornija, najbolnija godina rata. Vesnu su boljele ruševine grada, boljela ju je neizvjesnost; nikako nije mogla saznati da li je i njezin dom razoren. A moralo se ići dalje, moralo se živjeti s mišlju da će sutra biti bolje. To sutra je sporo teklo, sporo se ostvarivao san o slobodi. Ginuli su mladi, nedužni, hrabri branitelji.

Došla je i ’93. godina. Procvalo je proljeće u svojoj ljepoti. Zablistale su prve kapljice rose po žutim jaglacima. Toga je dana proljeće mirisalo zamamno, mamilo je iz kuća van, opijalo nas ljepotom. Na tren smo zaboravili sve bolno, udisali proljetni zrak, uživali u ljepoti prvih visibaba.

U novogradiškoj vojarni spremali su se nositi ručak na položaj blizu grada. Dva branitelja, tek što su sjela u auto, spaze kako im Vesna trči u susret. – Mogu li s vama? Slobodna sam nekoliko sati... A proljeće je, da malo uživam u ljepoti pokraj puta... A i šuma je zelena.

Svoje je riječi popratila djevojačkim osmijehom i već sjela na zadnje sjedalo. I više se nije vratila, ni ona ni ona dva branitelja. Nije dospjela opisati ljepotu rascvaloga proljeća koje se zlatilo pokraj puta kojim su prolazili. Put do odredišta vodio je kroz šumu koja se rađala satkana prekrasnim sagom zelenila i cvijeća. Odjednom Vesnin pogled ostade zauvijek prikovan, bez života. Tišinu šume parali su četnički rafali, koji pokosiše tri života. Nisu se stigli braniti jer zalutali dušmani držali su ih na nišanu još izdaleka. Toga kobnog dana zamrla je pjesma ptica iz šume, bili su krvavi jaglaci pokraj puta.

I opet je proljeće, opet cvjetaju jaglaci i visibabe, i sve podsjeća na Vesnu, veselu djevojku, na njezinu majku koja tugom oplakuje svako novo proljeće. Nije se stigla Vesna radovati »Bljesku«, koji je donio slobodu i sada novu kuću na starim ruševinama.

U Tvojemu domu, Gospodine, Vesna stanuje i ne tuguje, jer Tvoje je Kraljevstvo vječni život, dom u kojemu će i Vesna jednoga dana dočekati svoju neutješnu majku.