Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Cecilijine mrtve ljubavi

Kad osjetiš zamaman miris prvih ljubica, kada ti kosu dodirne dah blagoga povjetarca, kada ti se pred očima razliju prekrasne boje cvjetnih livada, tada u dubini svoga srca osjećaš kako tiho korača proljeće, noseći za sobom zelenu kočiju ljepote. I mogao bi do iznemoglosti uživati u toj raskoši, kupati svoj dah u čarobnoj pjesmi ptica, samo da nije... samo da nije one tužne pjesme, pjesme nezaborava, pjesme bolne istine.

Cecilija je došla u Novu Gradišku u proljeće 1991. godine, ne bojeći se granata, proživljavajući nekoliko dana rata s nama. Bilo joj je teško gledati kako se razara jedan grad, kako umiru mladosti, kako nestaju najdraži. Zajedno s prijateljicom Ljubicom vratila se u svoj lijepi grad Cres, na istoimenom otoku, koji se poput biserne školjke rasprostirao po moru. Nježnu i osjećajnu Ceciliju bolio je ovaj ludi rat, praćen razornim zlodjelima, koje je dušmanin posvuda sijao.

Da je bar taj ludi rat trajao minutu, možda jedan sat, jedan dan... Da se bar nije otegnuo poput gladne godine, da bar nisu došli unproforovci... Cecilijin svijet, uokviren idiličnom slikom sretne obitelji, dva prekrasna sina i divan suprug, ostao bi netaknut, nedirnut rukom smrti. I dalje bi tekli dani sreće, orio bi se smijeh velikim sobama, i dalje bi cvjetale ruže u Cecilijinu srcu. Ali, ruka smrti, zlurado i sasvim polako, zagrlila je njezina Elvisa, šesnaestogodišnjega sina, nudeći mu sebe kroz granatu koju je Elvis s puno dječačke radoznalosti istraživao. Toga proljeća, mjeseca travnja, 1992. godine, umrle su sve ruže za Ceciliju. Njezin pogled je ostao ukočen, zarobljen s tisuću pitanja, ali bez odgovora.

Cecilija, njezin suprug Mate te mlađi sin Mateo teško su podnijeli Elvisovu smrt. Plašt neizrecive tuge spustio se nad njihovom kućom. Ali, ta grabežljiva ruka smrti, ruka bez osjećaja, ruka koja daruje samo bol, ponovno se pružila prema Cecilijinu srcu, ponovno je svojim sablasnim kandžama zagrabila iz Cecilijina svijeta i otkinula još jedan cvijet... i još jedan...

I kako su se oblaci rata još uvijek kotrljali nad Hrvatskom, i kako su unproforovci pod znakom »zaštite« jurili našim cestama, tako je, tek nešto više od godine dana nakon Elvisove smrti, ta ružna spodoba ponovno zakucala na Cecilijina vrata. Ovoga puta uzela je Matu, Cecilijinu ljubav, voljenog čovjeka, s kojim je rodila dječicu, sanjajući samo snove o sreći. Suprug Mate i Cecilijin brat, vozeći se Jadranskom magistralom, podletjeli su pod vozilo Unprofora. Ostali su za vječnost u zagrljaju smrti.

Kako se sada radovati proljeću, kako uživati u njegovoj raskoši, kako osjetiti sve zamamne mirise kada Cecilija tuguje, kada nosi bol u očima?

U Cecilijinu srcu živiš Ti, Gospodine. Beskrajna je sreća dijeliti s Tobom te naslage boli koje su u srcu, podariti Tebi najnježnije molitve. Ti joj daješ snagu da u ovome zemaljskom životu hrabro nosi svoje dane tuge. S Tobom je Cecilija našla mir, tihu sreću, jer zna da joj čuvaš Elvisa i Matu i brata do željnoga susreta.

Ne dopusti, Gospodine, da Cecilijino srce poljulja sumnja. Neka joj Tvoja utjeha bude nadahnuće u danima kada si joj potreban. Neka svoga sada osamnaestogodišnjeg sina Matea s Tvojom pomoći izvede na pravi put, da svoje mrtve ljubavi uvijek molitvama zalije.

Oprosti mi, Cecilija, što ja – do jučer tebi nepoznata žena – ulazim u najbolnije trenutke tvojega života. Donosim ti proljeće, Cecilija, proljeće darovano riječima, malo utjehe za tvoje ranjeno srce. I hoću da znaš kako nikada nećeš biti sama u svojoj boli. Gospodin, kome neizmjerno vjeruješ, uvijek će ti biti utjeha. Jer, Gospodin te ljubi, i tebe i tvojega Matea, ljubavlju svoga plemenitog srca. Noćas, kada padnu prve travanjske kiše, s njima će poteći i tvoje suze. Pusti ih, Cecilija, neka oplakuju tvoje mrtve ljubavi.