Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Nisam sanjala more

Noćas su me grlili valovi mora, nemirom mi dušu dirali, kosu slanom vodom škropili. Vjetar mi pjevao nježnu pjesmu donoseći sa sobom glas mornara što se s daleke plovidbe vraća svome domu. Miris ružmarina taknuo mi nosnice slijevajući se posvuda oko mene. Danju mi sunčeva toplina grijala srce otapajući naslage tuge, još uvijek prisutne u mislima.

Ne, nisam sanjala more. Ono se uistinu prostiralo u nedogled i mirnoćom malih valovčića opijalo me ljepotom, bistrinom, plavetnilom. Nakon ratnog pakla, nakon svih strahova, bola i suza, Duga uvala bila je ispunjena obiteljima ranjenika, roditelja poginulih branitelja, djece bez očeva, udovica...

Kad smo odlazili iz Nove Gradiške, ispratila nas je hladna zima, a moj se muž ljutio zbog velikih putnih torbi u koje sam stavila »najnužnije« stvari za boravak na moru. Kao da idemo na Sjeverni pol, a ne na more. Tek sada, kada nas je u Dugoj uvali dočekalo skoro pravo proljeće, uvidjela sam i sama da sam pretjerala s putnim torbama i s robom u njima.

Ali, i pored te prekrasne ljepote koju je more budilo u meni, moje je srce još jače osjećalo bol i ranjivost na licima ljudi s kojima smo se susretali kod objeda, u hotelskom holu ili za šetnja uz more. Tu sam ugledala Tinine prekrasne tamne oči čija me iskrenost duboko dirnula. Tina je imala samo dvije i pol godine kad joj je otac poginuo. Razdragana, vesela, prelijepa djevojčica kojoj su nedostajale tatine ruke, koja bi se na trenutak zagledala u nečijeg tatu, želeći u podsvijesti da u liku nekoga od njih pronađe svoga voljenog tatu.

Tu sam upoznala i tetu Anu, s crnim rupcem na glavi i s bolnom istinom da je ovoga rata izgubila svoga sina jedinca. Sirota žena nije mu mogla ni na pogreb doći jer je bila skupa s njime kad je pala granata i razorila im dom. Ležala je u bolnici ranjena, ali prva misao, kad je došla k sebi, bilo je pitanje: »Gdje je moj Stjepan?« Tješili su je i lagali joj jer nitko nije imao hrabrosti gledati je tako nemoćnu i reći joj strašnu istinu. Tek nakon pogreba doznala je da njezin voljeni Stjepan spava snom vječnosti, da je bio mrtav još na putu do bolnice.

Sutradan sam upoznala gospođu Gordanu, ponosnu majku trojice sinova. »Sada su samo dva. Davora su ubili, zamislite, nakon Kostajnice i Manjače, mojeg su Davora ubili kad je prošao ono najteže, kad je rat bio daleko od Zagreba... A bilo mu je samo dvadeset i jedno proljeće...«

Sjedim u hotelskom holu prepunom žamora i dječje vriske, utonuta u misli, i ne mogu vjerovati svojim očima: holom prolazi mladić prelijepog lica, tako nježnog, veselih očiju, bisernih zuba, prekrasna osmijeha. Nema jedne ruke, druga mu je spuštena koso od tijela, učvršćena fiksatorima s raširenim prstima na dlanu. Nema jedne noge; proteza kojom sada hoda tako mu loše pristaje, čini mi se da je strašno nesiguran u hodu...

Suze mi naviru. Boli me ova mladost, tako ranjiva i osakaćena. Ali, ovdje u Dugoj uvali samo se po nama osjeća da je tamo negdje u Lijepoj našoj bio rat. Mi smo narušili ovaj prekrasni mir, ovu ljepotu, svojim dolaskom, svojim suzama i svojim uzdasima. Čvrsto vjerujem da su noću mnoge krunice bile izmoljene, da su mnoge molitve bile darovane ovom miru, ovom spokoju, ovom divnom boravku.

Bože, ponijela sam sa sobom bezbroj priča i sudbina jer svi smo mi bili isti, povezani istom boli, i lakše smo sve to zajedno podnosili. Molim Te, dragi Bože, ma gdje god ti ljudi iz hotela otišli diljem Lijepe naše, pomozi im da njihova ranjivost ne bude očajni teret s kojim će lijegati i buditi se. Pomozi im da spoznaju Tvoj dar, život vječni, u Kraljevstvu Tvome, i da svi ranjeni osjete smirenost Tvojeg postojanja, Tvoju ljubav kojom nesebično daruješ sebi, molitvama probuđene, vjerne.