Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Neka te anđeli čuvaju!

Majka mu je umrla neposredno pred ovaj agresivni rat, otac mu je poginuo braneći svaku stopu Lijepe naše, a Tomislav je nesretno stradao i izgubio život na nogometnom igralištu. Mnogo pitanja, na koja odgovor može pružiti samo Bog...

Osjećam nevidljive oči dana koje se uvlače kroz prozor moje sobe i zovu me van. Rađanje novog dana za mene je kao najljepši Tvoj dodir, Gospodine. Poput prekrasne glazbe Tvoj blagoslov silazi na naša srca, oplemenjuje nas dobrotom, lijepim mislima koje ćemo u novom danu podariti znanima i neznanima.

Ti si moje nadahnuće u jeseni koja tek ulazi u moj grad i rasprostire svoj šareni sag od lišća. Tvoj me pogled, Gospodine, prati dok Ti molitvama zahvaljujem, dok se radujem razgovoru s Tobom.

No, postoji, Gospodine, onaj »ali«, koji mi ne da mira, koji u dubinama mojega bića uzburkuje moje osjećaje, poput nemirnih morskih valova. Danas mi je rađanje dana počelo tužno. U rukama mi jutarnje novine koje listam uz toplu kavicu.

Znatiželja me vodi od stranice do stranice. Crna kronika, koja zjapi poput strašila, i ovaj me put prestrašuje. Oplakala sam u sebi sve smrti koje se namjerno ili slučajno događaju. I uvijek Te molim, Gospodine, za oprost onoj ruci koja se digla da presudi.

Ovaj put u crnoj kronici Tomislav, četrnaestogodišnji dječak iz Slavonskog Broda. Kako je lijep, Gospodine, nasmijan, živahan, djetinje razigran. Na njegovu licu ne vide se tragovi boli. Jer, bol je skrivena u srcu, čuvana od znatiželjnika, od dodira oživljavanja.

Samo godinu dana prije ratnog ludila Tomislav je izgubio majku. Zaspala je snom vječnosti, još tako mlada, još željna života. U trenutku su presahle majčine tople riječi, njezina briga i nježnost, te nastojanja da svojemu jedincu učini sve po volji. A on, mali dječak, u zagrljaju oca, živio je svoje dane bez majke, ali uvijek u mislima s njom. Išao je u školu, učio, igrao se. Ipak, bio je samo dijete, kome vesela igra odagna na trenutke onu nit skrivene boli, koja bi se tek javljala prije sna, kada su mu tako jako nedostajali majčin zagrljaj i poljubac za laku noć.

Ali, zlo se ne bi zvalo zlo kada se ne bi ponovilo! Samo dvije godine poslije majčine smrti, nepreboljene, Tomislav je izgubio i oca. Poginuo je na braniku Domovine. S ljubavlju za sina, za njegovo bolje sutra, hrabro je branio svaku stopu Lijepe naše. Ali, smrtonosni rafali ubirali su mlade živote, koseći ih nemilice. Preteška bol ponovno se uvukla u malo i nježno dječakovo srce. Izgubio je Tomislav i majku i oca, a bilo mu je samo desetak godina. U svojoj maloj dječjoj glavici nikako nije mogao shvatiti zašto se sve to baš njemu moralo dogoditi.

Opet je bio okružen ljubavlju, ovaj put majčinih i očevih roditelja, ljubavlju baka i djedova koji su ga gotovo obožavali i nastojali mu na sve načine nadoknaditi izgubljene roditelje. Trudili su se u svemu ugoditi svome unuku da što manje osjeti tešku tragediju koja ga je tako maloga i nejakoga pogodila.

Godine su se nizale ne donoseći sa sobom zaborav, ali zato je Tomislav izrastao u lijepoga četrnaestogodišnjeg dječaka. Svoj je život usmjerio na dva kolosijeka: malo kod jednih, malo kod drugih da bake i djedovi budu zadovoljni.

U zagrljaju ljeta, u bezbrojnim igrama, u druženjma s prijateljima, Tomislav je provodio dane do nove školske godine. I sve bi bilo dobro, sve bi teklo kako treba i Tomislav bi sada sjedio u svojoj školskoj klupi i s prijateljima dijelio znanje i neznanje, samo da nije bilo toga ponedjeljka, vrućega i sparnoga, kad je otišao sa svojim mladim rođakom na igralište...

Lopta im je zavodljivo skakutala u rukama, mamila ih da trče za njom. Tomislav je bio na golu. Igra je tekla, ljeto se kupalo u kapljicama znoja na njihovim crvenim licima. Lopta je poput čarolije letjela i bivala obranjena. Od radosti za svaku obranjenu loptu, Tomislav bi skočio i objesio se rukama na prečku vrata. Tako i toga kobnog trenutka. Kad je od prečke skočio na zemlju, cijeli se okvir vrata zaljuljao i pao na Tomislava.

Zamrlo je u tome trenutku ljeto na igralištu u Slavonskom Brodu. U srcima neizlječiva bol baka i djedova.

Moj Tomislave, dječače, neka te anđeli čuvaju tamo kamo si pošao. U zagrljaju svojih roditelja našao si svoj mir. Neka ti Gospodin u Kraljevstvu podari trenutke vječnoga druženja i roditeljske ljubavi koju si tako malo imao u svome zemaljskom životu. Budi sretan uz majku i oca, uz dragoga Gospodina, u svojemu novom domu!