Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Vlak ljubavi

Ne, ne može se zaboraviti prošlost. Nikada. U svakom će od nas uvijek cvjetati ljepotom ili bolom. Sve ono lijepo što nam se dogodilo nekada u životu, izvlačit ćemo iz dobro skrivenih predjela srca i po tko zna koji put uvijek iznova listati bezbrojne stranice uspomena. I biti sretni i nasmijani zbog povratka sreće koja je tog i tog dana, te i te godine, samo za nas postojala...

Ali, ona bolna sjećanja, oni trenuci bola koji u našim mislima putuju vječnim vlakom uspomena, ti se trenuci neprestano ponavljaju. Ne daju nam mirno sklopiti oči kad noć polegne posvuda, niti srcu miran san kad bi to ono najviše željelo.

Tako i ja, zaogrnuta prostirkom bolnih uspomena, večeras proživljavam po tko zna koji put sve svoje ratne uspomene. Jedino bih voljela da me tako jako ne bole, da mogu uzdignute glave sagledati sav pakao ratnog ludila koje je još uvijek usidreno negdje duboko u mojoj podsvijesti.

Zato večeras, u mislima, putujem svojim vlakom, vlakom ljubavi k Vukovaru, gradu heroju, gradu zasipanom molitvama, natopljenom krvlju, razorenom, razrušenom... Moj vlak sporo klizi u mojim mislima. Ne dodiruje tračnice, već mi strepnjom zaigra srce jer one kapi slobode koju nam tamo u Vukovaru pružaju neki nepoznati ljudi kao da je to njihov grad, pa ga sad poklanjaju nama, nama kojima oduvijek pripada, te kapi slobode me griju poput najboljeg vina.

Nikada nisam bila u Vukovaru; stoga mi je još draže ovo putovanje koje teče mojim mislima, još mi je draži Vukovar, jer je za mene tajanstven grad. Pomalo zavidim onima koji ga od rođenja nose u svom srcu, koji znaju kako diše, kako se budi, kako tuguje bez njih. Znam, prijatelji iz Vukovara, na pomolu je dan kada će i svi vaši vlakovi stići u zagrljaj voljenom gradu, kada će vam se srca uzbuđeno i raznježeno stopiti s rijekom uspomena koje su ostale iza vas u Vukovaru.

Vlakom ljubavi, vlakom mira, vlakom slobode, putovat ću i ja s vama da osjetim toplinu sunca koja jutrom izvire iznad ranjenog Vukovara. Da nosnicama osjetim onaj zeleni miris trave koja će na trenutak poleći od dragih stopala, već godinama čekanih...

Dobro znam što je bol, što je isplakana suza za poginulim ljubavima; ona strašno bolna suza, ona nezaboravljena, ona vječna suza. Znam i osjećam jer i moju su Novu Gradišku razarali, htjeli je slomiti, izbrisati s lica zemlje. Sada se moj grad, ponovno obnovljen, sjaji ljepotom cvijeća i zelenila. Sretni su ljudi koji udišu sunčana jutra u mom gradu.

Tako će biti i s Vukovarom. Jer, vlakom ljubavi putovat će i cijela Hrvatska kao što je srcem putovala osmog lipnja u Vukovar.

Siju se riječi praštanja za sve što su nam učinili, što su nas ranili, što su nas razorili, što su nam ukrali djetinjstva i zatvorili ih u hladne podrume, što su nam pokosili mnoge mladosti... Mi praštamo jer u njedrima nosimo živo srce, srce puno ljubavi, i zato u nama nema mržnje, nema pakosti, nema zlobe. Srce nam je čisto, otvoreno za prijatelje, spremno na davanje, na praštanje.

Moj vlak ljubavi putuje s Tobom, Gospodine! Bez Tebe ovaj vlak ljubavi ne bi svome cilju nikada stigao. Bio bi zaustavljen, opljačkan, uništen. Ti si Srce koje trebamo, Ti si Duša koja nas ljubi i koju ljubimo. S Tobom, Gospodine, izgradit ćemo svoj dragi Vukovar, vratiti osmijeh mrtvom gradu.

Večeras, s Tobom u molitvi, ja vidim, Gospodine, vlak ljubavi koji vraća drage i napaćene ljude u svoj grad. I čujem pjesmu, pjesmu vječnog mira i slobode...