Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Cvjetaju i ugibaju ruže...

Da se bar nije dogodilo, da se nisu ugasile zvijezde u njezinim očima, da bar nije zauvijek zaustavljen osmijeh na njezinu licu, da bar nije do njezina srca stigla ta zlokobna vijest...

Marija bi i dalje bila tiha, mirna žena, koja hrabro već nosi svoj križ, križ boli i patnje za svaku majku koja gleda svog sina, njegovu mladost vezanu uz krevet i invalidska kolica.

Pomirila se sa sudbinom još prije osam godina kada je njezin sin Josip teško stradao; uz molitve, uz Božju pomoć, hrabro nosi svoj križ. Svjesna je da za njezina Josipa nema nade za ozdravljenje, da nikada neće stati na svoje noge, a sada mu je tek dvadeset i neko ljeto.

Kažu kako vrijeme liječi sve boli, ali sve boli nisu iste i ne prolaze lako; ostaju usidrene u srcu, u onim najdubljim dubinama, u onim korijenima majčinstva, u ljubavi koja nema ni kraja ni granica, koja gori vječnim plamenom, koja podnosi sve padove i sve radosti, koja živi od utjehe uskrsnuća, od molitve blagoslova, od same pomisli da On, Gospodin, ima za svakoga određeni put kroz ovaj zemaljski život.

Prolazi vrijeme, a ja obično svake nedjelje susrećem Mariju na misi u našoj župnoj crkvi. Izmjenimo tako poneku riječ, pitam je obično za Josipa i pošaljem mu pozdrav, a u njezinim očima zablista tračak nekog sjaja kao da je sretna što netko pita za njezina sina, što nije zaboravljen, što može nekome u nekoliko riječi reći nešto o svome sinu.

Prolaze godine, mijenjaju se godišnja doba, cvjetaju i ugibaju ruže, a mi se svake nedjelje nalazimo na istome mjestu sve do jedne nedjelje ovoga ljeta kad je Marijino mjesto bilo prazno. Marija nije bila na nedjeljnoj misi. Ta, ništa neobično, pomislim ja, možda su je omeli neki gosti ili je nekamo otputovala... Možda je u nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj crkvi...

Taj stravični događaj koji se zbio tih dana zaokupio je tugom mnoge stanovnike grada i okolice. Nešto iznad moje kuće dogodila se teška prometna nesreća. Smrtno je stradao dvadeset i šestogodišnji mladić. Nije mu bilo spasa, smrt mu je istog trenutka uzela srce. Bio je jedan od najmlađih aktivnih vojnika, sudionika ovoga rata. Hrabar vojnik, spreman i poginuti za svoju domovinu. Neustrašivost i smjelost bili su Damirovi suputnici na mnogimbojištima oko Nove Gradiške i diljem Lijepe naše.

Bila je to zlokobna vijest, koja je još jače ranila Marijino srce, jer Damir je bio njezin sin.

I što da Ti još pričam, Gospodine, kad Ti sve znaš, kad si Ti Marijino rame za plakanje, kad jedino s Tobom druguje, kad jedino u Tvojim molitvama svome Damiru putuje, kad jedino Tebi o svome Josipu šapuće, a Ti je hrabriš, Ti joj utjehu pružaš, Ti joj daješ kriške nade koje ona pohlepno riječima guta i hrani se na gozbi Tvoje dobrote, a sebe spašava od ludila, od grabežljivih misli, od hoda po krivim putovima.

S Tobom, Gospodine, okupana Tvojom ljubavlju, Marija hrabro nosi svoje križeve kroz život na zemlji.