Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Proljeće u Mačkovcu

Žubori Sava, probuđena novim jutrom, okupana sunčevim cjelovom, uljuljana tužnom pjesmom vjetra. Tugom joj vjetar dodiruje žalosne vrbe, pokidanih i izranjenih grana, jer tamo gdje su geleri smrtnim cjelovom taknuli bilo koju granu, nema više rađanja. Tu su ubijeni i duša i srce, i nikada više neće biti cvjetanja.

Kada bi Sava govoriti mogla, kako bi bolne bile te priče! Njome su umjesto riječnih brodova plovili jauci tuge, tekli kroz ranjena srca, drhtali u tamnim dubinama hladnih podruma. Žubori Sava kroz Mačkovac, porušeno selo na prvoj crti novogradiške bojišnice. Sava je granica koja nas dijeli od Bosanskog Mačkovca, a on se vidi tako jasno, baš kao što župnik Željko Volarić i ja, s porušenog tornja crkve, promatramo neprijateljskog vojnika koji se slobodno kreće zemljom svoje sanjane Velike Srbije.

Župa u Mačkovcu, koja je u početku imala naslov župa sv. Marije Magdalene, kasnije je, s obnovljenom crkvom, promijenila naslov u župa sv. Mateja, apostola i evanđelista. Osnovana je 1789. godine, a gradnja župne crkve završena je 1860. kada je i posvećena.

Kako bolno izgleda crkva izvana, izranjavana s mnogobrojnim projektilima, najlonima saniranim krovom, te srušenog tornja jer je bila na dometu neprijatelja, kao cvijet na dlanu. Znatiželjno ulazim u crkvu, ali kroz sakristiju, jer glavni ulaz je jako oštećen i neupotrebljiv. I pored velikih razaranja po stropu crkve, kao i po zidovima, moje se oči ugodno odmaraju u njezinoj unutrašnjosti. Velika i prekrasna slika sv. Mateja na glavnom oltaru stoji u blistavom sjaju svoje ljepote; malo je oštećena, i to kod lijeve noge sv. Mateja, ali i zbog tog ranjavanja slika nije ništa izgubila od svoje nježne ljepote.

Kada su četnici jednom iznenada banuli u selo preplivavši hladnu Savu, zarobili su neke naše ljude iz sela, kao i vojnike, te zapalili neke kuće u selu. Ušli su u crkvu, nožem oštetili natpis na jednome zidu, zapalili oltarnik i otišli misleći kako će crkva planuti u vatri i zauvijek nestati ovo naše svetište. Ali, dragi Bog je dao da je izgorio samo mali dio oltarnika jer su se žestoki plameni jezici ugasili na sreću sviju nas.

Od 1976. godine crkva se postupno obnavlja i uređuje. Sami župljani su napravili nove klupe. Zatim je izgrađen novi župni stan, ispred kojega je posađen lijepi park, pun cvijeća i zelenila. Sve bi to sjalo i danas u svojoj ljepoti da nije bilo noći između 19. i 20. rujna 1991. kada je mnogobrojnim tenkovskim projektilima srušen crkveni toranj, te teško oštećen zvonik kao i čelo crkve.

U listopadu iste godine izravnim pogocima kroz prozore župnoga stana razbijen je kat kao i ulazna vrata. Nisu ni brojeni mnogobrojni projektili koji su pogađali krov crkve, župni stan, te cijelo selo Mačkovac. Tadašnji župnik, gospodin Stjepan Bakarić, koji je šesnaest godina bio župnik ove župe, a poznavao je duše svojih seljana i osjećao njihovo poštovanje i odanost vjeri, ne želeći napustiti svoje ljude i svoje svetište, u noćima pakla i razaranja doživio je stres te se sada nalazi na oporavku u Zagrebu. Mi mu od srca želimo da se što prije oporavi te kada konačno završi ovo ratno ludilo, da se opet vrati u svoj Mačkovac, medu svoje župljane.

Sadašnji župnik, mladi Željko Volarić, kaže za sebe da je privremeni upravitelj župe. Pun mladosti, snage i volje da druge dariva dobrotom i pravom riječju, svakodnevno dolazi iz Nove Gradiške u Mačkovac gdje se susreće s mještanima i svesrdno im pomaže, prije svega u vjerskoj izgradnji duša, u kojima ne smije biti mržnje, pa sve do dobavljanja pomoći za porušene domove. Ljudi iz Mačkovca su većinom poljodjelci; nemaju tvorničke mjesečne plaće te se zbog toga ne usude dizati kredite da bi popravili svoja srušena ognjišta. Kao što znamo, krediti se trebaju vraćati u određenim mjesečnim obrocima; doduše, kamate su povoljne, ali i to ih ne spašava jer mnogi od njih su u poodmaklim godinama i jednostavno se boje kreditâ.

Među prvima koji su pritekli u pomoć mještanima Mačkovca jest austrijski Caritas koji je već mnogim porušenim domovima darovao pomoć u građevinskom materijalu. Ali, nažalost, i sam župnik Volarić ističe kako je sva dosadašnja pomoć prilično mala, te ima osjećaj kao da je Mačkovac pomalo zaboravljeno mjesto ili se možda mnogi darovatelji boje jer sutrašnjica svih posavskih sela još je uvijek neizvjesna i pod velikim upitnikom.

Vozeći se prema Mačkovcu, prolazimo kroz prvo selo ove župe, Visoku Gredu. Selo je ostalo prilično čitavo nakon rata iako je neprijatelj ispalio na njega tisuće raznih projektila, ali izgleda nesigurnom i drhtavom rukom jer su skoro sve pale u šumu pored sela. Tako je čudom ostala sačuvana i kapelica Presvetog Srca Isusova koja je sagrađena 1925. godine. Mještani sela ne skrivaju svoju radost što im je drago svetište ostalo čitavo i neoskvrnjeno.

Vozeći se dalje, skrećemo s puta za Mačkovac i dolazimo u selo Gorice. Za razliku od Visoke Grede, Gorice su gotovo u potpunosti uništeno selo. Ipak, najhrabriji mještani su se vratili u selo, pokrpali što se pokrpati dalo te zamijenili svoje dojučerašnje prognaničke domove s plavim nebom svoga sela. Pola sela Gorice pripada Hrvatima, i tu je naša hrabra hrvatska vojska, dok je nekih stotinjak metara dalje druga polovica sela pod okupacijom neprijatelja. Između ovih dviju polovica sela nalazi se UNPA zona, tako da je živjeti ovdje prava hrabrost. Bolno izgledaju sve ruševine, kao i crkva koja čeka neke bolje dane, da bi opet zasjala u svome postojanju. Velečasni Željko pokazuje dvorište gdje je u danima rata držao svetu misu dok je neprijatelj bjesnio i razarao selo. Pokazuje mi zbog čega je njima tamo preko Save bilo tako neophodno, pod svaku cijenu, zauzeti selo Gorice.

Gledajući s uzvisine, čini mi se da mi je moja Nova Gradiška kao na dlanu, razlivena ravnicom, s dragim tornjem Blažene Djevice Marije koji se tako lijepo odavde vidi. Srce mi se steglo pri pomisli što bi bilo s nama i s voljenim gradom da su neprijatelji uspjeli zauzeti Gorice. Dragi Bože, ne želim ni misliti o tome... Užas.

Spuštamo se s Gorica i put nas vodi dalje do sela Pivare koje se pripilo tik uza Savu, a Sava ga obdarila vodom, tako da mi se čini da Pivare plivaju Savom. Sretna sam što su Pivare u rukama naših hrabrih bojovnika jer to je selo najizbočenije, odnosno najbliže neprijatelju, ali i tužna što mještani sela Pivare u svoje selo nisu kročili još od samoga početka rata.

Pred nama se pruža još jedno selo iz župe Mačkovac, a to je Savski Bok, najmlađe naselje u župi. Godine 1985. izgrađena je kapela sv. Ane. Zemljište za izgradnju kapele poklonio je Miroslav, sin Martina Gubića. Župnik iz Vrblja poklonio je oltar (tirolac), dok je gospodin Ivo Ćorković, brat Kate Gubić, poklonio zvono koje je ponosno pozivalo svoje vjernike na svetu misu. Ali, i tu je ovo ratno ludilo ostavilo posvuda bolne tragove. Lijepa kapelica sv. Ane srušena je 20. rujna 1991. S tugom promatram puste zidine kapelice jer još stoje, ali bez krova, bez stropa, bez prozora i vrata, bez dragog zvona. No, mnoge su kuće pomalo sanirane i život se vraća u njih.

Stižemo u Mačkovac. Župnik me vozi do kraja sela, dalje se ne može. A tamo je još jedno selo ove župe – Dolina. U Dolini je postojala kapelica sv. Marka, podignuta davne 1886. godine. Kažem postojala, jer 17. listopada 1991. kapelica je raketirana, tučena iz tenka; porušeni su toranj, zvonik, krovište. To je bila čestitka za Svetog Luku.

Odmah iza ruševne crkve u Mačkovcu nalazi se domaćinstvo čika Mate Matijaševića i njegove supruge Kate. Čika Mato priča svoju ratnu priču: Bio je u jednom podrumu kada su četnici upali u selo i mnoge mještane zarobili; neke su odveli, a neke i pustili. Medu sretnicima koji su mogli ostati u svom selu bio je i čika Mato.

Sretan je što je danas tako mirno, što ne čuje ni tenkove, ni granate, što udiše zrak ovog proljeća, proljeća razlivenog posvuda, rascvalog, prelijepog. Kad se povuku ove podzemne vode iza kuća koje izgledaju poput malih jezeraca, kad se vrate u svoju brbljavu Savu i otplove u neke druge daljine, tada će i u Mačkovcu zablistati izorana polja, posađeni vrtovi, puni povrća i raznobojnog cvijeća. Neka će nježna ruka ubrati najljepše ruže i odnijeti ih na svježe grobove palih junaka iz Mačkovca koji su hrabro branili svoju zemlju Hrvatsku na novogradiškom bojištu.

Vraćamo se u Novu Gradišku. Srce mi je prepuno ljepote iako sam vidjela bezbroj ruševina. Znam da će dragi Bog darivati sve ove dobre ljude svojim blagoslovom i da će oni u svojoj vjeri i radišnosti, te uz pomoć mnogih donatora, ponovno sagraditi svoja vjekovna ognjišta.

Molim Te, Bože, podari svoj blagoslov te mnogo zdravlja, strpljenja, snage i volje mladom župniku Željku da može i dalje svoje srce dobrote darivati svim ljudima kojima treba njegova pomoć, njegova lijepa riječ koja liječi i razara u srcima još uvijek neke skrivene naslage tuge, boli i pomalo mržnje.

Voljela bih da se nikada više ne ponovi 1991. godina, da uvijek cvjeta i sja u svoj svojoj ljepoti proljeće u Mačkovcu...