Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Obasjaj mu put, Gospodine!

Postoje večeri okupane zvijezdama, treperave poput mladih trava, drhtave od sjećanja. Jedna takva večer silazi na moja umorna ramena, stvara pravi košmar u mojim mislima, zasjenjuje na trenutak uzdah zadovoljstva vinut iz dubina srca.

Volim večeri koje preda mnom prostiru svoju sutrašnjicu i odvode me u beskrajne ljepote novih življenja.

Večeras je u našu kuću došao Mirko, prijatelj mog sina, jednostavan i drag mladić, pun priča i mladalačkih šala. Njihov smijeh ispunjava malu kuću u koju nas je rat smjestio srušivši nam pravi dom. Dečki se spremaju i odlaze u grad. Još mi u ušima zvone Igorove rijeci: »Zamisli, mama, Mirko će ići za svećenika.« Moj sin je bio pomalo razočaran jer mislio je da gubi prijatelja. Pokušala sam ga utješiti, pomoći mu da što bezbolnije prihvati istinu. Samo osobiti ljudi, ljudi u čijem se srcu ljubav razlijeva posvuda i nesebično daje drugima, samo oni koji iskreno ljube Boga i predaju mu sebe u cijelosti, mogu biti njegovi apostoli.

Bez obzira što je Mirko završio srednju medicinsku školu i što je radio u bolnici u Vinkovcima, on nije zakasnio za poziv svećenika za koji je već od rođenja bio predodređen. Taj zov je bio negdje u dubinama njegove duše, u riječima utjehe i zahvalnosti prema svakome. I njegovi roditelji osjetili su u njemu tu snagu Božje volje koja ga je vodila k ostvarenju njegovih do jučer skrivenih snova.

Bože, večeras Ti zahvaljujem za Mirkove divne roditelje koji su spoznali duhovno sazrijevanje svog sina, a Ti si im samo dodirnuo srca svojim blagoslovom.

Sutradan za doručkom Mirko je rekao kako je samo zbog Igora otišao u grad, ali da to nije njegov svijet: to nije ono što on želi, o čemu sanja. I disko, i glazba, i smijeh djevojaka sve je tako ništavno i malo prema putu kojim sada Mirko korača, pun sigurnosti i ponosa. To je put ljubavi, put duhovnosti, nepresušne staze radosti, iščekivanja, prekrasnih jutara okupanih molitvama.

Mirko je sada u sjemeništu, u Đakovu, siguran u sebe, Božjim blagoslovom darivan, ozbiljan, nježan i sabran. Polako, ali sigurno kroči stazama Božjim. Jednog će dana postati svećenik i molitvama buditi uspavane duše do kojih još nije prodrla riječ Božja. A riječ Božja izgovorena iz srca svećenika dodiruje dušu čovjeka, obnavlja je, obogaćuje mirnoćom i dobrotom. Čovjek se mijenja, postaje bolji, plemenitiji jer ga kroz svećenikove riječi dodiruje ljubav Božja.

Moj Igor je sada sretan i ponosan na svog prijatelja jer zna da je na pravome putu, da su se ostvarile njegove želje i da je sretan u svom novom domu.

A ja Te večeras molim, Gospodine, obasjaj mu put kojim je krenuo; ne daj da se na tom putu sruče oblaci nerazumijevanja, da oluje nepovjerenja dodirnu mu srce. Budi mu, Gospodine, pravi prijatelj, utješitelj njegove duše, svjetlost njegovih očiju, ljubav njegova srca da bi sve to Mirko mogao biti jednoga dana nama grešnicima. Hvala Ti, Gospodine, za budućega mladog svećenika i neka Tvoj blagoslov bude nadahnuće njegove ljubavi za Tobom.