Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Nezaboravni gvardijan

Ljetno predvečerje koje završava glazbom grmljavine, ostavlja u meni neku čudnu sjetu. Rominjanje kišnih kapi, koje plešu po prozorskom oknu, otklanja zavjesu snova koji bi htjeli tako rano zarobiti moje oči i odvesti me u carstvo svoje.

Ali, iza kišne zavjese sna bude se sjećanja. Jer, sjećanja jednostavno moraju živjeti u svakome od nas. Ako ih izgubimo ili zaboravimo, to je kao da smo zauvijek izgubili čaroliju ljepote jednoga proživljenog života. Uvijek postoji netko koga smo poznavali, kome smo se divili, kome smo vjerovali, za koga smo zahvaljivali dragom Bogu što je u našim životima bio prijatelj, duhovni lječitelj ranjenih duša.

Taj prijatelj bio je tu, nadomak moje Nove Gradiške, tu u Cerniku, u cerničkom samostanu: bivši i dugogodišnji cernički gvardijan. Nema onoga tko ne zna fra Vjenceslava, tko nije čuo za samostanski zoo-vrt, za obnovljenu crkvu sv. Petra i Pavla u Cerniku, za veliku, prekrasnu knjižnicu, bogatu starim izdanjima od davnina. I sam fra Vjenceslav je osjetio svu pakost ratnog ludila koja se silovito sručila i na Cernik. U jednom zlokobnom naletu neprijateljskih aviona nekoliko je granata pogodilo samostan. Među ranjenima bio je i fra Vjenceslav koji je uspješno liječen u novogradiškoj bolnici.

Rat je sada samo bolno sjećanje koje će uvijek živjeti negdje u našoj podsvijesti. Jer, život teče dalje, u obnovi i izgradnji, u oprostu i ljubavi koju svakodnevno kroz molitve poklanjamo Bogu. I dok čitatelji »Veritasa« budu čitali ove retke, poklonjene fra Vjenceslavu, njega više neće biti u Cerniku. Dobio je premještaj u jednu katoličku misiju u Austriji.

Mnogo je vjernika ostalo sa suzama u očima, s bolom u duši zbog odlaska dragog čovjeka i prijatelja. Mnogi će ga pamtiti po uvijek nasmijanom licu, po riječima utjehe za sve ljudske nevolje, po njegovoj ljubavi za cernički nogometni klub »Mladost«. Slušatelji Hrvatskog radija Nova Gradiška ostaju također tužni jer se preko etera više neće subotom u jedanaest sati čuti utješiteljski i prijateljski glas fra Vjenceslava koji je imao svoju jednosatnu emisiju o vjerskoj kulturi.

Ljudi će pamtiti fra Vjenceslava kao izvrsnog organizatora bezbrojnih izložaba slika i skulptura u predvorju samostana, kao i po likovnim kolonijama koje je nekoliko ljeta uzastopno organizirao u samostanu, na kojima su sudjelovali umjetnici iz cijele Hrvatske. Nitko od njih neće nikada zaboraviti gostoljubivost ovoga dragog i nenametljivog čovjeka i prijatelja koji je znao srcem slušati pjesničku riječ i okom upijati ljepotu satkanu vrijednim umjetničkim rukama.

Ma gdje god se okrenuli u samostanu ili u crkvi, uvijek će se osjetiti njegova nazočnost; vjernici ga jednostavno neće nikada zaboraviti jer previše je duboko ušao u njihova srca ostavljajući dio sebe. Zbog njega, zbog dobrote koja se pamti, zbog svega što je učinio, kažemo, premda nevoljko, onaj tihi »Zbogom« uz čašu tuge, uz neskrivenu suzu, sa željom da mu tamo kamo ide budu dobri vjernici jer će i oni imati pravoga duhovnog obnovitelja.

Molim Vas, fra Vjenceslave, ponesite sa sobom sva sjećanja na godine provedene u Cerniku i okolnim mjestima, ponesite pjev slavonskih ptica, šum slavonskih šuma, ljepotu prekrasnoga cerničkog samostana, ljubav svojih vjernika.

Ostajemo tužni što odlazite; ali i sretni jer usidrili ste ljepotu molitve u nama, pokazali ste nam živoga Boga, kulturu življenja, svoje prijateljsko srce. Sjećanja ne bole kada ih često listamo, a znam da će takvo biti i sjećanje na Vas jer bili ste pravi prijatelj, dobar čovjek, nezaboravni cernički gvardijan.