Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Kuća s balkonom

Spušta se zavjesa noći na moj mali prozor. Već danima nalazim neko smirenje gledajući kako moj prozor, koji umjesto stakla i roletne ima samo komad običnog najlona, diše pod naletima vjetra. Osjećam da i vjetar tuguje sa mnom, jer tako tiho i nježno dodiruje moj najlon, ne želeći unišiti ovo malo topline što se ugnijezdila u mojoj maloj sobi.

Moj dom je srušen! Ja više nemam doma! Neki neljudi, jedne noći, bez imalo savjesti, ledena srca, srušiše moje drago ognjište. Bol koju sam osjetila toga božićnog jutra pamtit ću vječno. Moje srce je plakalo, ali sam vješto skrivala suze. Nisam htjela da ih on vidi. On, moj muž, ležao je u podrumu četvrti dan.

Desna noga mu je bila u gipsu od gležnja do bedara. Nije mogao nikamo s kreveta. Tek što sam pretrpjela bol zbog njegove povrede na bojištu, došla je druga.

Ali, Bog je tu, uz mene. Ne napušta me u ovoj teškoj boli. Daje mi snage da budem jaka, hrabra, prava žena i majka. Zbog njih, moje djece, mojih sinova. Mjesecima smo živjeli u podrumu kod susjeda. Svaki udarac granate, bombe, mine, osjećali smo u ludom kucanju srca. Ta jeziva glazba prekidala je naše već poljuljane snove, razarala našu svakidašnjicu.

Jureći jutrom na posao, bojala sam se da se možda neću vratiti kući, da će me možda granata pogoditi, neki zalutali metak usmrtiti. Strahovala sam za svoju djecu, da neće izaći iz podruma ako oni iznenada zapucaju.

Bože moj, kolike sam molitve Tebi uputila? I Ti si me čuo. Uspjela sam nagovoriti starijeg sina Igora da nastavi školovanje u Zagrebu. Otišao je u prosincu, kad je rat uvelike bjesnio po gradu. Kaže da je sretan, da je zavolio Zagreb, sve ljude koji su mu pomogli da bar na tren zaboravi sve strahote rata. Mlađi sin, Dražen, otišao je u Austriju s ostalim osmoškolcima iz grada. U tuđoj zemlji, u tuđem domu, našao je divne ljude, koji su mu pokušali nadoknaditi roditeljsku ljubav. Po njegovim pismima iz Mölna, osjećam da ga vole istom onom ljubavlju koju smo mu mi pružali kao roditelji.

Kada bismo razgovarali preko telefona, uvijek bi pitao za svog tatu i kad se vraća s bojišta. A onda se dogodila ta nesreća s nogom; morala sam mu reći istinu.

»Mama, pozdravi tatu i neka se drži!« U ušima su mi zvonile njegove drage riječi.

Zvonko je vješto skrivao svoju bol. Bol zbog djece koja su morala u progonstvo, bol zbog srušenog doma. Najviše ga je boljelo to što nije mogao izaći iz podruma i pomoći ljudima koji su nam došli koliko-toliko zakrpati krov, iseliti stvari, staviti najlone tamo gdje su nekad bila prozorska krila.

Moja lijepa kuća zjapila je prazninom, ruševna u svojoj veličini, ledena i pusta. Na tren mi u mislima zasja slika mojih dječaka prije rata i smijeha koji se orio velikim sobama. A sada, jeziva pustoš proždirala je i mene i njega. Tješili smo se govoreći: »Hvala Bogu da su nam glave čitave i da su djeca na sigurnom!«

Moj stariji sin je očevu nesreću i porušenu kuću primio muški govoreći da je važno jedino to što smo mi ostali živi. Sjetila sam se kako je moj Dražen uvijek govorio da će, kad bude velik i kad bude gradio kuću, izgraditi kuću s balkonom. S tim balkonom u mislima, okretala sam brojeve telefona na pošti i čuvši njegov dragi dječji glasić, rekla sam mu: »Znaš sine, naša kuća je pogođena s dvije granate, ali na proljeće ćemo graditi kuću s balkonom!«

Njegov veseli povik: »Jupi, izgradit ćemo kuću s balkonom!«, odagnao je svu strepnju, bol i patnju koje su bile u meni.

Sada sam sama. Moj Zvonko je na liječenju u slavonsko-brodskoj bolnici. Igor i Dražen su na sigurnom. Slušam vijesti. Soba u kojoj sjedim i ovo pišem mala je i trošna. Sretna sam što je imam. U njoj tugujem, u njoj se radujem čitajući Draženova pisma, slušajući Igorove kazete. Želim kraj ovom ratu. Želim da se Zvonko vrati bez štaka, s izliječenim koljenom. Želim da sagradimo kuću s balkonom...

Već je kasno; moj najlonski prozor lagano leprša. Bože, molim Te, noćas mi daruj snove u kojima ću naći svoje najdraže, Dražena, Igora, Zvonka... Usliši moje želje i daj da ovaj ludi rat što prije završi.