Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Draga sjećanja

Noć je već duboko zagazila u svoju mračnu postojbinu. Hladne ruke zime uzalud me zovu u svoj kristalni zagrljaj. Noćas nisam spremna predati se čarima pahuljaste bjeline niti škripavim koracima polako hodati snježnim sagom prostrtim ulicama moga voljenog grada. Noćas sam zagrljena sjećanjima koja nadolaze poput bujica brzih rijeka, zadrže se u mislima praćena uzdahom, ponekad osmijehom, a zatim se pritaje u srcu da bi opet jedne ovako sjetne noći oživjela u meni...

Veljača se otegla hladnoćom, isprepletena danima kiše, snijega, vjetrova... Nema tihih noći u veljači jer glazbeno mijaukanje nemirnih mačaka remeti ljepotu željenog mira.

Ne, meni noćas ništa ne smeta; isključena sam iz vanjske idile veljačinih »pakosti« i uz pucketanje vatrice u peći, uz tiho kucanje sata na kojem je skoro ponoć u mojim mislima oživljavaju lica dragih, nezaboravnih osoba koje sam doskora vidjela, a onda je svatko pošao svojim putem...

U albumu sjećanja koji večeras listam zauvijek će ostati lik jedne divne osobe, čija je nježna i utješna riječ u svakome od nas koji smo je poznavali bila poput anđeoskog osmijeha, otapala u nama sve naslage tuge i bola, donosila nam Božji blagoslov svakom riječju.

Sjećanje je to na časnu sestru Anitu, tihu, nježnu, razumnu, osjećajnu, nadasve prepunu ljubavi da je podijeli svima koji smo je trebali. Vjerujem da su svi Gradiščani poput mene sretni što je časna sestra Anita djelovala u našoj župi, što je našoj djeci i u crkvi i na vjeronauku punim srcem darivala dragog Isusa pokazujući kroz bezbrojne molitve put kojim treba ići da bismo stigli do srca Isusova čija ljubav čeka na nas.

Bilo je tužno srce časne Anite kada je ratno ludilo haralo ulicama našeg grada, kada su granate razarale našu crkvu, kada su nam dječica morala u progonstvo. Mom ranjenom gradu bila je potrebna svaka molitva, svaka duša koja je strepila za živote naših sinova. Tako je i s. Anita neko vrijeme provela u Krapinskim toplicama, gdje je u lječilištu njegovala naše ranjenike, naše hrabre branitelje zalijevajući molitvama svaki novi dan u kome bi se ti dragi mladići oporavljali.

U razgovoru sa s. Anitom, bilo u crkvi, bilo na ulici, sva tuga koja bi bila u nama dobila bi ruzičasti sjaj jer svaka njezina riječ bila je posuta umirujućim prahom dobrote, nježnosti, utjehe koja nam je itekako bila potrebna.

Njezin anđeoski glas, kad bi pjevala na misi, dopirao je do naših srdaca, razarao one tanke niti bola, donosio nadu u bolje dane, zazivao milost Božju na nas, darivao nas smirenošću...

Sva djeca iz župe jednostavno su je obožavala. Njezina dobrota zarobila je srce svakog djeteta. Zato je na početku ove školske godine bilo puno tuge u očima kada su djeca doznala da je njihova draga časna Anita dobila premještaj i otišla...

Sada je u Osijeku i vjerujem da je osječka djeca vole onako snažno i iskreno kao što su je voljela i djeca iz Nove Gradiške. I djeca iz Osijeka su proživjela sve strahote rata tako da su zaista sretni što ih s. Anita vodi stazom do Isusova srca. Jer, Isusovo srce kuca jednako za svu djecu svijeta, jednako se daje svoj djeci svijeta...

Bilo je to sjećanje na divnu osobu koju sam poznavala i zbog čijeg se poznanstva ponosim. Ne znam da li ću ikada sresti s. Anitu, ali želim da joj dragi Bog podari još mnogo godina zdravlja, srce prepuno ljubavi, osmijeh utjehe za sve sretne i nesretne...

Kasno je. Kroz prozor gledam kako zima i dalje tka sag od bijelih pahulja i prekriva moj usnuli grad. Gasim svjetlo, zatvaram vrata sjećanjima, neka spavaju do novog buđenja... Oživljavajući ova sjećanja, osjećam se sretno i nadahnuto. I kažem: Gospodine, laka Ti noć!