Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Ugodno putovanje

Samo dragi Bog može istkati ovako prekrasnu haljinu kakvu proljeće ovih dana nosi na sebi. Poput sjajnih bisera na haljini proljeća njišu se prve bijele visibabe, dok se jaglaci poput žutih gumbića razlijevaju zelenim livadama.

Radosnim pogledom grlim ovu prekrasnu ljepotu na kojoj se moje oči ugodno odmaraju. Penjem se polako na obližnje brdo, dirnuta ljepotom proljeća čija zelena trava diše ispod mojih stopala. Čudnovati osjećaj nadahnuća treperi u nemirnoj igri vjetra koji mi mrsi kosu provlačeći se kroz guste grane tek ozelenjenog drveća.

Uskrs je na pragu, a moje misli odlutaše tri godine unazad jer sjećanje na jedan susret u vlaku, koji me vozio iz Zagreba u Novu Gradišku, opet je oživjelo. Bilo je to predugo putovanje, jer zbog Okučana i obližnjih mjesta koja su tada još uvijek bila okupirana, morali smo satima putovati zaobilaznicom do Zagreba i nazad.

Gužva je u vlaku bila očajna jer svi su putovali kućama za Uskrs. Stajala sam u hodniku vlaka, pritisnuta sa svih strana, sretna što se nakon obavljena posla vraćam kući.

Da li slučajno ili je tako dragi Bog htio, upoznala sam Tomislava. Jedan sasvim običan dječak, od nekih petnaest godina, kuštrave crne kose i lijepih očiju. Rekla bih, ništa neobično, jer jednoga takvoga petnaestogodišnjeg dječaka imala sam i ja kod kuće, ali... Bilo je nečega radosnog u njegovim očima, u njegovim riječima kao da su tekle rijeke dobrote. Smirenost koja je krasila svaku njegovu riječ kao da je treperila na krilima anđeoske glazbe, tako je umirujući djelovala na mene.

Jer, nakon svih ratnih strahota koje su još uvijek harale u mojim mislima, Tomislav je došao kao blagoslov. Tomislav je bio sjemeništarac, Tvoj blagoslov, Gospodine, na ovom dugom putovanju. Pošao je Tvojim putom jer osjetio je Tvoj zov, Gospodine, još kao dječarac u nižim razredima. Tada Ti je obećao da će srcem i dušom pripadati Tebi, da će i srcem i dušom darivati sebe svima koji Tebe trebaju i traže. Tomislav je putovao iz sjemeništa kući, svojim roditeljima za Uskrs.

Vrijeme dugih sati putovanja u društvu s Tomislavom prošlo je prebrzo. Rastali smo se u Novoj Kapeli; ja sam prešla u vlak za Novu Gradišku, a Tomislav je otišao za Vinkovce, u svoje mjesto gdje su ga čekali roditelji i brat.

Gospodine, moram Ti reći, ali ne iz zavisti, već onako dobre duše, kako je sretna majka kojoj Tomislav putuje! Sretna sam i ja zbog svog sina jer njemu si, Gospodine, drugi put odabrao, drugim putem vodiš ga kroz život. Hvala Ti zbog toga!

Opet mislima dodirujem Tomislava jer sretna sam što sam ga upoznala, što sam u njemu prepoznala Tvoju iskrenost, Tvoju bezgraničnu ljubav, Gospodine!

Ne znam da li ću Tomislava ili nekoga poput njega sresti opet u nekom vlaku, ali u mislima svakako jer bio je to za mene nezaboravan susret.

Znam, Gospodine, Tvoje veliko Srce čuva Tomislava i sve mlade apostole što Ti svoja srca poklanjaju, a za uzvrat Ti si im nadahnuće ljubavi i istine koju kroz molitve prenose svima nama koji Te ljubimo...

Kao što ljubimo ovo rascvjetano proljeće, baršunaste ljepote koje si bojama ljubavi oslikao za nas, Gospodine!