Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Prvopričesnici

Stojim opijena mirisima prekrasnih sitnih karanfila, što se šire po cijelome vrtu, jer osjećaj smirenosti i neskrivene ljepote trenutnog užitka ne želim zatomiti u sebi. Najradije bih ulila još glazbe u ptičjem razdraganom pjevu da se još jače čuje, ali taj pjev je tako zamaman, tako anđeoski da bi mu moja promjena samo naškodila. Zato, Gospodine, ostavljam sve onako kako si Ti stvorio i oblikovao sve do savršenstva. Gledajući sa užitkom ovo raskošno buđenje proljeća, shvaćam da si Ti najveći poet i najbolji slikar, ispunjen riječima neponovljivog nadahnuća i bojama ljubavi koje i najtužnije srce ožive svojom ljepotom.

Danas me nisi zadivio samo proljećem, danas si sasuo u moje srce vrč prepun anđeoskog smijeha, priče, želja koje su cvrkutale zanosno znajući da će biti ispunjene.Jer, u mojoj župi 135 prvopričesnika otvorilo je srce Tebi jedinome. U Tebi su ova draga i nevina dječica pronašla svog učitelja, svog prijatelja, svog spasitelja.

S. Blanka, s puno ljubavi i blagosti, pripremila je djecu da se nahrane svetim sakramentima, da shvate što za njihov mladi život znači sveta pričest. Kada sam s bilježnicom i olovkom u ruci ušla na jedan sat vjeronauka, osmijeh mi je zaigrao na licu i u srcu slušajući kako djeca u jedan glas odgovaraju s. Blanki:”…Tko bude jeo od ovog kruha, imat će život vječni…”

Rekavši zbog čega sam došla i da će njihova kazivanja biti u “Veritasu”, moji su zemaljski anđeli dobili krila nadahnuto govoreći o značenju svete pričesti za njih. Evo nekoliko zapisa koji su potekli iz srca veselih djevojčica i dječaka.

Igor: Dobit ću nešto važno u sebi, a to je Tijelo Isusovo!

Mihaela: Radujem se što ću uskoro primiti dragog Isusa u hostiji!

Bruno: Lijep je i svečan osjećaj biti prvopričesnik!

Helena: Veselim se jer ću se moći ispovijedati…

Neven: Molim Isusa da idem čiste duše na svetu pričest.

Saša: Osjećam da ću dobiti Isusovo Tijelo…

Nataša: Jedva čekam da se Isus nastani u meni!

Silvija: Samo nek ne pada kiša tog dana…

I, zaista! Nešto prije željno čekane nedjelje kiša je danima padala; bilo je hladno i neveselo vrijeme. Ali, te nedjelje, tako značajne u srcima malih prvopričesnika, osvanulo je prekrasno jutro. Umjesto kiše, izlilo se sunce i svojim zrakama dodirnulo nasmijana lica zemaljskih anđelčića na kojima se ogledala čistoća duše.

Na licima roditelja i kumova sjala je istinska radost, zahvalnost Tebi, Gospodine, što su dočekali ovaj dan da njihove djevojčice i dječaci spoznaju put istine kojim ih vodiš.

U danu radosti bilo je i skrivenih suza, onih bolnih, isplakanih u samoći, uvijek svježih. Jer, ni u ovome svečanom trenutku rat nije bio zaboravljen. To ratno ludilo ostavilo je vječne posljedice. U ovoj skupini prvopričesnika bilo je i djece bez očeva jer su poginuli!

A tako bi ta djeca nakon pričesti potrčala u očev zagrljaj… Tako bi osjetila kucanje srca u očevim njedrima… Teško je u duši i djevojčici koja je na svom rođenju ostala bez majke… I ona je sa skrivenom suzom u srcu u ovome danu radosti…

Jedino si Ti, Gospodine, utjeha i nada u danima što dolaze, u svečanostima bez najdražih bića. Ti najbolje zmaš kako ćeš utješiti djecu poginulih branitelja i razveseliti srce tužne djevojčice koja je bez majčine ljubavi.

Tebi za utjehu, Tebi za ljubav iskrenu, nek nagrada bude pjesma ovih prekrasnih zemaljskih anđelčića jer danas su dobili krila i poletjeli Tvome srcu, okupali se u ljubavi Tvojoj.