Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Bože, ljubim te…

U meni nemir. Ne od danas, ne od jučer. Osjećaj nagomilanih naslaga nečega teškog i nerazrješivog negdje na dnu mog srca kao da je ovih dana dobio svoju kulminaciju oživljavanja. Ne, ja ne mogu sama isplivati iz tog mora koje razdiru oluje nerazumijevanja, iznad kojeg sijevaju ubojite munje, na kojem ne plove brodovi ljubavi, već samo osjećaji rastrganih misli i vapaja u nekom ludom plesu stvarnosti.

Ali, u svemu zlu, iznenada i neočekivano, pojavi se ono sunce spasa, ona zraka nade koja se iz Gospodinova oka spušta na moje zbrkane osjećaje, nježno dodirujući moju ranjivost, otklanjajući dodirom tople ljudske riječi, sve negativne naslage u dubinama moga srca. I ja oživljavam zahvaljujući Tebi, Gospodine, koji se daruješ u riječima meni nepoznatih osoba koje uspijevaju sasvim lagano, ljudski, požrtvovno osvojiti i zagrliti svojom vjerom u Tebe sve one koji se osjećaju poput mene, pomalo izgubljeno, pomalo neshvaćeno.

U mom se gradu nakon dugo godina dogodio katolički seminar pod geslom : “Dođi, Duše Sveti, s neba me posjeti!”

U velikoj dvorani, dupkom ispunjenoj, te divne riječi plesale su pred mojim očima i još prije samog početka seminara; ulile su u mene neki čudnovati osjećaj radosti i oživljavanja. Voditelji seminara, laici iz zajednice MIR, ovog puta iz Osijeka i Slavonskog Broda kao da su svojim upečatljivim, nenametljivim, ali poučnim i vjernim kazivanjem, tako lagano, tako znalački dizali zavjesu boli, usamljenosti, nerazumijevanja, neshvaćenosti s naših srca. Bile su to riječi ljepote za srce, riječi koje su padale po nama i u nama, riječi Božje kojih smo bili žedni, samo, eto, morali su doći ovi dragi ljudi da ih uliju u naše duše jer još uvijek smo slabi i plašljivi da ih potražimo sami, da ih zauvijek zarobimo u sebi, da ih skrijemo od kandži grabežljivaca koji nam žele zlo, koji su sretni kad je netko nesretan, koji bi htjeli da se ples boli ne iskorijeni u nama…

Ti si, Gospodine, ponovno sagradio sve porušeno, sve ubijeno, sve slomljeno u našim srcima. Ti si spojio sve krhotine ratnog razaranja u dušama. Ti si preko srdaca ovih divnih voditelja oživio u nama, zasjao ponovno dobrotom, zagrlio nas riječima utjehe i nade, vratio nam dostojanstvo vjere, vratio nas iz izgubljenosti.

Procvao si u našim dušama, za vječnost oživio u našim srcima jer dobre se riječi pamte, putuju od usta do usta, vezane čvrstim stiskom ruku koje svoj mir nalaze u dodiru s Tobom, svoju utjehu u riječima Tvojim, svoj život u vječnosti Tvojoj.

Poslijednji dan seminara bio je sretan završetak druženja s Tobom i bolan rastanak do nekog novog seminara koji, nadam se, kao i svi drugi, nećemo čekati ovako dugo jer Ti si nam potreban, Gospodine, jer Ti si spoznaja življenja, utjelovljenje ljubavi, vjera u bolje sutra.

Kad je na kraju seminara voditeljica rekla da napišemo brzojav Isusu i iskažemo svoje osjećaje, moja Ti je drhtava ruka napisala ovu pjesmu, pjesmu koja je tek tog trenutka potekla iz mog srca, koja je bila nagrađena velikim pljeskom dok su je čitali ne znajući tko ju je napisao. Samo je moje srce kucalo uzbuđeno i ponosno zbog pjesme koju si izazvao u meni svojom ljubavlju.