Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Vatreno ljeto

Žalosno je gledati kako vatra proždire naše prekrasne šume, kako se uništava čarobna ljepota naših otoka, našeg ponosa, našega plavog Jadrana. Srce me boli kad gledam preko TV-ekrana tu zloglasnu živu, žutu boju, koja guta sve pred sobom, ostavljajući iza sebe užasne slike crnih obrisa koje prati gorki vonj paljevine. U trenutku ljudi ostaju bez domova; neki su čak postali žrtve ove jureće vatrene stihije ne probudivši se iz zagrljaja gustog i zagušljivog dima.

Eto, to je naše ljeto, ljeto ’98. koje polako ide svome kraju ostavljajući svoj upečatljivi trag namjernog ili nenamjernog paleža, zbog jezivih plamenih jezika, gladnih ljepote zelenih šuma.

Ali, nije sve tako crno ovog ljeta! Ipak, postoji zraka zlatnih nîti koja se izvila iznad ovoga vatrenog zla, koja nam je za sva vremena osvijetlila i obraz i put po cijelome svijetu. Jer, ljeto ’98. pamtit ćemo godinama i prepričavati ga genera-cijama iza nas. Da se ne zaboravi! Jer, bilo je to najljepše, najbolje, najiskrenije, najzaslužnije nogometno ljeto.

Zaboravljam večeras vatru s TV-ekrana i uranjam u dane kada je svako srce Hrvatske kucalo ljubavlju i simpatijama za naše VATRENE. »Ponosim se što sam Hrvat!« – te prekrasne riječi usidrile su se u svakome od nas jer zaista smo bili ponosni na svoju lijepu zemlju, na mlade i drage ljude, naše igrače koji su ime Hrvatska – loptom – pronijeli čitavim svijetom.

Mi, Gradiščani, bili smo osobito ponosni na našega Gorana Vlaovića, našeg dragog Slavonca koji je rođen i odrastao na ovome tlu, koji je svoje prve nogometne početke ostvario baš tu, na cerničkom stadionu, koji se uvijek rado vraća u svoju roditeljsku kuću gdje ga željno i radosno čekaju njegovi najmiliji.

U dane nogometnog ludila nije to bila samo visoka pobjeda Hrvatske reprezentacije, bio je to glas pobjede koji je zazvonio jače od ratnog vapaja, glas koji je svijet tek sada jasno čuo i shvatio da je Hrvatska, iako mala zemlja, pokazala svu hrabrost boreći se protiv neprijatelja koji je želio uzeti joj ljepotu i uništiti dostojanstvo Hrvatâ. Svijet je tek sada shvatio ono što nije htio razumjeti, a to je hrabrost, neustrašivost, nezaborav za sve poginule, za sve ugasle mladosti, za sva srca koja će vječno tugovati nad grobovima rata.

Bila je to pobjeda za sve Gorane, Ivane, Mate, Davore, za sve mrtve junake, za sve sinove Hrvatske.

U svim tim pobjedama bio si Ti, Gospodine! Ti, jedina i najveća ljubav nas malih. Cijeli je svijet vidio znak križa kojim su igrači zahvaljivali Tebi, poslije svakog pogotka. Bez Tebe, Gospodine, bez Tvoje brižnosti, bez Tvoje potpore, sve bi bilo otrcano, nepreživljeno, zaboravljeno…

Zato, neka se Tvoj blagoslov svakog jutra prospe poput zrake sunca i dodirne nam srca jer s Tobom počinje i završava dan, jer samo je s Tobom cjelovito proživljen svaki tren.

Hvala, hvala Ti, Gospodine, na prekrasnoj pobjedi naših VATRENIH. Oprosti što sam na trenutak zaboravila na vatrenu stihiju koja pohlepno guta naše lijepe šume na otocima i uz plavetnilo jadranske obale.

Ljeto je zaista na kraju. Za koju godinu na zgarištima će izrasti nova mlada šuma, obnovit će se sve spaljeno, izgoreno, a u srcima našim ostat će ovo ljeto kao vječna uspomena na izvrsno treće mjesto naše drage reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj jer cijela je Hrvatska ponosna na svoje igrače.