Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Ime joj je Štefanija

Ona nije pjevačka zvijezda koja raskošnim glasom osvaja sretna i nesretna srca. Ona nije poznata glumica koja tuđim riječima poklanja radost i tugu. Ona je sasvim obična žena, nevidljiva izvan svojeg djelokruga življenja, nezapažena u svijetu bogatog blještavila i raskoši.

Zove se Štefanija. I nema ni palaču, ni dvorac, ni raskošnu kuću. A ipak je bogata. Dragi Bog joj je podario tri krasna sina. Njoj i suprugu Matiji ponos su sinovi: Darko, Vjekoslav i Zvonko. Zbog njih se Štefica radosna budi, i premda boležljiva i suviše krhka, zbog njih ona živi.

Nahranjena duhovnon hranom, ponizna i sretna, ona kroči u Božji hram u svojem Cerniku, u cerničkom samostanu. Sve zidine samostana čule su njezine molitve, koje ona govori svim srcem, jer Isus je taj koji je nikada neće iznevjeriti ni ostaviti. Njemu su isplakane sve njezine nade, želje i strepnje. Njemu zahvaljuje što njezin sin Vjekoslav ide polako, ali sigurno svećeničkim stazama. Za koju godinu će Štefica imati sina svećenika, franjevca, i ostvarit će se njezine tajne želje. On je sada u bogosloviji.

Podari mu, Gospodine, dane mira i poniznosti da može iskrenošću srca premostiti sve barikade na putu kojim je pošao, da se u njegovu životu ne nađe ni trun nesigurnosti, niti jedna kap gorčine. Neka Vjekoslav bude, Gospodine, Tvoj vjerni apostol, vječni štovatelj Tvojih riječi, sretni putnik koji ide Tvojim stazama.

Iako boležljiva, Štefica je vrijedna žena. Pomaže u samostanu, u domaćinstvu, čisti crkvu i zalijeva cvijeće strogo pazeći da svaki cvijetak bude orošen i vodom i ponekom molitvom. Jer, molitva je uvijek u njezinim mislima, molitva za Tebe, Gospodine.

Bezbrojne su krunice izmoljene iz njezina srca; poslije svake krunice osjeća se snažnijom i boljom za novi dan, za novu bol koja će je možda iznenada zaskočiti.

I pored pomaganja u samostanu, pored svih kućnih obveza, redovitog odlaženja na misu, Štefica nađe vremena i za svoj hobi: pjevanje u poznatom Hrvatskom pjevačkom društvu »Tomislav« iz Cernika gdje pjeva oko tri godine. I nije joj teško odlaziti na pokuse i putovati po potrebi.

Tako dobri Bog hoće, ona to zna, ona to osjeća i ne boji se dana koji dolaze. Sretna je jer s nestrpljenjem očekuje prvu svetu misu svoga sina, u svome Cerniku. Njezine su molitve darovane i Zvonku i Darku. Kako ti kažeš, Gospodine, neka bude volja Tvoja! Neka njezini sinovi pronađu put koji si im odredio: put poniznosti, jednostavnosti, poštenja i pravednosti; put posut molitvama, krunicama, misama i uvijek s Tobom, Gospodine...

Ona možda sada spava; ne u zlatu ili svili, nego kao jednostavna i sasvim obična žena i majka. A zove se Štefanija...