Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Pjesma za tebe, za Anu, za domovinu...

Kad poteku riječi, onako tople, drage, beskrajno nježne, kad se svaka riječ pretvori u stih, kad se otvore latice svakog stiha, kad ti dodirnu dušu, kad ti izmame bisernu suzu radosnicu, tada pjesmom započinješ dan. I dok teku riječi rijekom nepovrata i dok te zapljuskuju ljepotom življenja, u tebi se roje bezbrojne misli; ti postaješ oplemenjen, tvoje srce prašta; otapaju se sante mržnje negdje duboko u tebi.

Jedan takav dan, dan nezaborava, dogodio se u Cerniku. Bio je to Treći susret mladih pjesnika Slavonije i Baranje. Bio je to dan, Gospodine, kada su mladi, ustreptala dječja srca, pjevali o Tebi, o djetinjstvu, o htjenjima i željama, o snovima povratka na svoja ognjišta, o teškim danima rata...

Kroz iskrene dječje osjećaje tkali su se ćilimi prekrasnih riječi, poklanjali nama koji smo bili nazočni, koji smo srcem osluškivali tu ljepotu njihova nadahnuća.

Ti si im, Gospodine, podario cijelog Sebe; jer riječi spjevane u slavu Tebi, bile su tako produhovljene, tako iskrene, beskrajno tople i svima nama drage. Kada kroz neku pjesmu osjetimo bol koju si Ti proživio, kad nosimo s Tobom teški križ Tvoje Kalvarije, mi Te još jače, još žešće, ljubimo.

Ta mala dječja srdašca tako su puna ljepote rascvalog proljeća, lišća zlatne jeseni, božićne radosti, toplog ljeta.

Ipak, zaboljela je svaka riječ pjesme koja je nastala jednoga slomljenog jutra, jednoga razarajućeg dana, suzom koja ne prestaje teći. Nastala je pjesma skrivana ispod naslaga prividnog smijeha jer zazvonila su srca na uzbunu zbog ukradenog djetinjstva, zbog prekinute igre, zbog zaustavljenog života. I nastale su pjesme iskrene, stvarne ali žalosne, zbog godina ratnog ludila, zbog ogrlica ledenih granata koje se još uvijek javljaju u snovima. Osjetili smo žalost za Domovinom, za pokošenim mladostima, beskrajnu, nesebičnu, iz samih dubina dječje iskrenosti.

Nošeni oblacima stihova, saznali smo za djevojčicu Anu, za ruže koje su rasle u njezinom vrtu samo za nju, koje su je opijale svojim čarobnim mirisima. Ali, ono drugo ogledalo istine, ono tamne boje, okrenulo je svoje lice jer negdje među anđelima je sada djevojčica Ana, dok ruže u njezinom vrtu i dalje mirišu i samo će stihovi otkriti tajnu ljubavi između Ane i njezinih ruža.

Jer, 1992. godine jedna bešćutna granata ubila je srce djevojčice Ane. Ali usprkos smrti, njezino je srce sada negdje medu anđelima.

I tako, kroz stihove su lajali psi. Stihom je nečije srce doživjelo svoju skrivenu ljubav.

Sve su to samo djeca, dječje riječi začarane ljepotom stvaranja. U stihu se zvijezda rodila, zvijezda sretnica što pute zalutalima obasjava. U stihu se hrvatska riječ spojila, jer – što, kaj i ča u zagrljaju znatiželje zaplesali su isto kolo.

U kolu riječi kucala su srca djece iz Osijeka, Županje, Cernika, Slavonskog Broda, Požege, Nove Gradiške, Zlatara, Žminja, Splita, Davora, Lužana i drugih mjesta naše lijepe domovine.

Zaista, uživali smo u dječjim čarolijama izgradnje kuća i nebodera od riječi, putova od stihova sve do Tvog srca, Gospodine.

Noćas, kad zavjesa sna sklopi oči sve dječice umorne od igre, noćas nek im i snovi budu protkani srećom, lijepim riječima kojima će započeti svoj novi dan, Tvojim blagoslovom, Gospodine, jer u Tvom srcu kucaju sva srca djece u čijim si mislima Ti. Neka se rode još mnoge pjesme za Tebe, Gospodine, za Anu, za Domovinu...